Skip to content

“Transkripti prostora”, Samir Ceri? Kova?evi? | Izložba fotografija u Istri

Samir Ceri? Kova?evi? cover

U Gradska galerija Fonticus Grožnjan možete pogledati zanimljivu izložbu hrvatskog fotografa Samira Ceri?a Kova?evi?a. Samirovove fotografije poznate su svima koji rade u kulturi ili ju redovito konzumiraju.

Samir kroz fotografiju istražuje razli?ite temeuklju?uju?i portrete, dokumentarnu fotografiju, trenutke u svakodnevnici, ?ovjekovu povezanost s prirodom. Njegov rad propituje granice fotografije kao dokumentarnog istraživanja  i osobnog doživljaja, pri ?emu se služi prirodnim svjetlom kako bi istražio “nevidljivi” dio identiteta subjekata koje fotografira. Tako?er radi kao službeni fotograf za brojne artisti?ke manifestacije u domovini i u nekoliko država Europe. Svoje radove predstavio je na više samostalnih i nekoliko selektiranih, grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.


Pred sobom imamo seriju autorskih bilježaka fotografskom kamerom koje potpisuje Samir Ceri? Kova?evi?. Prolaze?i galerijom postajemo svjedoci pri?e o doživljaju. Kao što su autora, motivi i nas mogu iznenaditi, rastužiti, raspoložiti ili zamisliti. Predstavljene su zna?ajke prolaznosti iskazane kroz djelovanje zuba vremena. Pri susretu s ovim radovima name?u se memorijske asocijacije. Autor uzima odsluženu arhitekturu kao temu za fotografski zapis. Razvijaju?i projekt, odustaje od dokumentarnog prikazivanja. ?ini korak dalje u likovnom razmišljanju. Ideju odnosa prostora i eksterijera bilježi doslovno, ali na autorski na?in. Detalji, primije?eni na motivima, pred nama se pojavljuju kao autorske likovne ?injenice.

   Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer nosi karakteristike promišljene cjeline. Asortiman je vezan uz problematiziranje stanja i dojam recentnog trenutka. Tu su vrata, prozori, ponegdje bilješka situacije interijera te promjene koje su se dogodile u vremenu, npr. rast biljaka izvan, ali i unutar interijera. Tek na manjini radova zapažamo proširene kadrove ruševnog, zapuštenog arhitektonskog zdanja. Ponegdje nalazimo grafite na zidovima, ali autor im ne pridaje zna?enje. Važniji mu je odnos interijera i eksterijera. Kroz otvore u zidovima zapažamo bujni prirodni rast. Bogatstvo zelenih tonova i raspršenih djeli?a zasjenjuje ruševne detalje okvira. Tragovi vremena, istrošenost materijala, promjene unutar vremena postaju likovni materijal. Autor utjecaj vremena doživljava kao suradnika.

   Fotografija, u pristupu Samira Ceri?a Kova?evi?a, dramati?nost dobiva izborom izreza. Planovi, površine na radovima u optimalnoj su komunikaciji s formatom. ?vrsta kompozicija, bogatstvo, ?esto tonskih gradacija, solidno uve?anje, pojavljuju se kao bitne karakteristike fotografskog projekta. Sasvim realisti?ni motiv dobio je autorstvo vrsnim kadriranjem. Pred sobom imamo kompozicije na rubu nadrealnog, ali ostajemo vezani za motiv. O?ito je da autor ovisi o figurativnom obliku i da ga ne želi prikriti.

   Odmah je primjetno da se okular bavio o?evidom istog modela, ali upravo ta provokativna sli?nost rezultata postaje kvaliteta cijele kolekcije. Ideji kolekcije slijedi komentar, ali i prezentacija. Serija je u postavu povremeno zaustavljena nešto druga?ijim motivom kao odah unutar upe?atljivog niza. Name?e se pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj na?in, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Tu je smisao ovog projekta potpuno iznjedren, ali to nosi novu konotaciju. Autor ovime problematizira niz, a ujedno zbirku, galeriju ili muzej. Kako kaže Groys: ?Zbirka kao umjetni?ki oblik?. Smisleno usaglašavanje kolekcije odre?uje postav. Druga?ije re?eno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline.

   Ove fotografije nude novu dimenziju ne?emu što obi?no ne primje?ujemo. Mogu?e prvo ?itanje kadrova postaje parafraza urbane vile, dio pogleda iz prostora uronjenog u naglašeno bogati pejzaž. Od raspadnutog štoka dobivamo ideju okvira. Umjetniku je važna igra odnosima planova i vizualne asocijacije smisla. Radovi nose oznaku materijalnosti motiva, ali uz to i njegovu promjenjivost, nestalnost. Mi prepoznajemo oblike koji u autorovoj interpretaciji postaju neka nova realnost. 

   Umjetnik, zaveden stanjem prostora, svjetlom, rasporedom elemenata, mirisima, pogledima, kompoziciju postiže znala?kim pomacima objektiva. Pred nama je odmjereni ritam kadrova. Upornost rasta kao da neminovnu mijenu postavlja u vje?nost. Kao i krhki listovi koji ?e u sljede?em godišnjem dobu nuditi novo svjedo?anstvo o tijeku. Senzibilnom lako?om plasirani su detalji, površine, zasjenjenja, teksture. Zasjenjenja, obrisi, ponegdje osvjetljenog prostora, otvorom prozora ograni?enim svjetlom, u objektivu dobivaju emotivnu napetost.

   Svjetlosne formacije kao da se podaju autoru. Kamera bilježi situaciju bez uljepšavanja. Sva scenografija prikazana je realno, ali majstorski izabrana kako bi postala znak. Pogled, okvir, samoniklo bilje, zidovi, djeluju za?udno unutar vizualnih izrezaka koji, u prvi mah, pokre?e ideju neprisustva. No, ovdje su živjeli ljudi. Umjetnik komentira:  ?Priroda preuzima ulogu ?ovjeka i prostoru daje novi život. Geometrijski prostor tako prestaje biti samo prazna ljuštura i prelazi u novo stanje?? Upornost, neminovnost tijeka dovela je do ovakvog stanja. Samir progovara o mijeni u vremenu. Potrošenost motiva  govori o gruboj suvremenosti. Umjesto obnove, zdanje je zapušteno i prepušteno propadanju. Ritam i neekonomi?nost civilizacije, nemogu?nost apsorpcije viškova, brzo odbacivanje novina i sli?ne situacije koje kapitalizam predstavlja kao demokraciju, pokazuje se ovdje umjetni?ki dokumentiran. Ponu?eno je preispitivanje: isje?ak zapuštenog postaje motiv. Nekadašnji trud graditelja ponovno zadobiva pažnju. Arhitektonski otvor i trenutak pogleda kroz njega, propituje odnos prema civilizacijskim tehnološkim i prirodnim aspektima života.

   Naša, zapadna civilizacija oduvijek je imala tendenciozan pristup odnosu pasivno-aktivno, predstavljaju?i ritam i mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatne principe. Tek alter postmodernizam interpretira svijet prema ideji autora, kreativca. U likovnosti su tehnika, materijal, oblici prepušteni na volju tvorcu koji više nije Bog, ve? je netko od nas. Bog izvan nas je umro. Uz edukaciju i shva?anje stalnog tijeka i mijenjanja svega ?ime smo okruženi, ali i unutar nas samih, prestajemo biti podložni dogmama. Relativizacija postaje na?in doživljavanja. Ovdje prikazane promjene na gra?evini, uvla?e nas u promišljanje o tome. Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na podru?ju kvantne fizike, oplemenjuje doživljaj svijeta. Svjedo?enje tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Trenutak prepoznavanja postaje doga?aj.

   Samir nam ulazi pod kožu pokazuju?i svoj doživljaj situacija ispražnjenog prostora. Nazire se curenje vremena. Osje?amo protok i prolaznost koju ne želimo priznati, a koje smo akteri. Vrijeme kao da ne prolazi brojenjem sati i godina. Vrijeme prolazi tijekom svih promjena. Na radovima ?itamo cijeli proces: umjetnik ulazi u prostor motiva koji mu dopušta prisutnost. Tu, bez režije, uz minimalno kadriranje, bilježi zate?ene situacije. On, poput tata, krade trenutak, atmosferu. Ova kra?a biva sažeta u format umjetni?kog ciklusa. Pozdrav prirodi zapisan u proboju svjetlosti. U snazi svjetla zarobljenog u otvoru prozora. Prozor kao da o?ekuje neka nova vremena.

– Eugen Borkovsky, VIII. 2020.

#prostorslobode