Bo Burnham: “Inside” – komičarski specijal, a zapravo se radi o dramskom remek-djelu | Razum i žmarci

Pogledala sam bolno iskren, smiješan i istovremeno tjeskoban specijal komičara Bo Burnhama “Inside” i malo što me je ove godine na ekranu iznenadilo kao što me je iznenadio ovaj specijal. No, vratimo se par godina unazad. Bo Burnham, komičarsko-glazbeni talent je prestao nastupati. Posljednji nastup je imao 2016. i nakon toga se povukao uz objašnjenje da ga muči tjeskoba na pozornici. Utoliko je iznenađenje bilo veće kada sam pročitala da mu izlazi novi specijal za Netflix.

Bo Burnham je specifična vrsta komičara. On ne nastupa ispred publike kako bi oštroumnim rečenicama komentirao sebe i svijet. Ne, on nastupa tako da samu formu nastupa diže na jednu novu, mnogima nikada dostižnu, razinu. I formom, sadržajem, i emocijom. Kombinirajući glazbu, pjesništvo i stand up uvijek je pomicao granice komičarskih nastupa. Ali ovo što je napravio sa specijalom “Inside” nisam očekivala. Pokazao je kako je izgledala njegova i naša “lockdown” 2020. godina. Specijal je kreirao sam. U potpunosti. Tako piše i na uvodnoj špici. Napisao ga je, odsvirao, otpjevao, snimio, režirao, montirao… sve. A sve je to napravio na svom tavanu, u jednoj prostoriji, sam pred kamerom. Ne priča s nikime, a zapravo priča sa svima, sve. Ok, u jednom trenutku se snima u odrazu zrcala. I to je to. Radi se o komičarskom, tj. pravom dramskom Gesamtkunstwerku.

Od samog početka pa sve do kraja odgledala sam specijal otvorenih usta, u potpunom čudu što sve radi, izvodi; svaka sekunda, svaki kadar su bili jedno fantastično otkrivenje novih probijanja granica forme izražavanja. Njegov talent, u ovom audio-vizualnom radu, pravom umjetničkom djelu, sada je došao do svog potpunog izražaja.

Specijal počinje prilično optimistično, pjesmom gdje se on obvezuje na izlječenje svijeta komedijom. U međuvremenu navršava 30 godina, fizički se mijenja, raste mu brada i kosa, primjećujemo promjene na njegovom tijelu, on se u jednom trenu pita ćelavi li… Kometira političke svjetske događaje sa čarapom (ovaj dio sam pogledala dva puta koliko je dobar!) i u jednom trenutku napravi genijalan potez: referira na trend komentiranja i davanja mišljenja (o bilo čemu!) na društvenim mrežama komentiranjem – komentiranja. Neću reći kako, neka to bude iznenađenje. Meni je bilo. Uvodi nas u svoju duboku i krhku psihu, prolazimo zajedno s njime njegove osobne bojazni, no i njegove komentare na, na primjer, stereotipe Instagram profila bijelih žena, Jeffa Bezosa i otuđenje koje donosi digitalni svijet i kultura. On skače s teme na temu, no ipak ih elegantno povezuje. Na kraju čak obećaje da nikada više neće izaći van.

Cijelo gledanje prožimao me grozan osjećaj klaustrofobije. Uspio je. Učinio je specijal pravim dramskim remek-djelom koje ne možete ne pogledati. Smijat ćete se bez prestanka, no fore mu nisu smiješne. Zapravo su zastrašujuće.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Tekst: Tena Razumović Žmara

Foto: Netflix promo

Umjetnice koje su ostavile dubok trag u pop artu | Razum i žmarci

Ako je prošla kolumna bila obojana razumom iz naziva “Razum i žmarci”, onda je današnja definitivno obojana žmarcima. Jer od ovih umjetnica i njihovih radova uvijek su me, i uvijek će me prolaziti – žmarci.

Od svojih početaka, pop art je umjetnički pravac rezerviran prvenstveno za – muškarce. Da, bila je to uglavnom muška umjetnost, koja je donosila na scenu svježinu, razigranost i genijalnost. Andy Warhol i Tom Wesselman proglašeni su umjetničkim božanstvima i sve što su činili bilo je fantastično. Taj poslijeratni mit umjetnosti slijedio je trend rasta kapitalističkog konzumerizma i pojavu masovnih medija. Pojava je bila dominantno muška i lišena emocija. Unatoč tomu, neke umjetnice su i tada uspijevale izlagati; no kao što je kritika izložbe umjetnice Rosaly Dexter 1950. godine definirala njezinu umjetnost kao “umjetnost kućanice s jakom maštom”, misleći to na pozitivan način(!) tako sada, posljednjih desetak godina, posebno s vremenskim odmakom, sve te umjetnice dobivaju priznanje koje zaslužuju. Prijašnja “pozitivna” kritika njihovog rada stavlja se u pravi kontekst tadašnjeg šovinističkog okruženja umjetničke scene.

Imajmo na umu, kada sam se već uhvatila Rosalyn Dexter, dok su njezini kolege uzimali motive, doslovno iz kuhinje; kao Andy Warhol konzervu juhe, to je odmah proglašeno umjetnošću, a kada je za istim motivima posezala ona, ili njezine kolegice, onda je to bio jedan kreativan, šarmantan potez. Nikako umjetnost.

Pop art, popularni pokret pedesetih i šezdesetih koji je potrošačku kulturu pretvorio u likovnu umjetnost, odavno predstavlja skup američkih i britanskih muškaraca, iako je uvijek uključivao i međunarodnu skupinu žena, umjetnica poput Evelyne Axell, Dorothy Grebenak, Marjorie Strider, Chryssa i Kiki Kogelnik. Ove su umjetnice dodale novu dimenziju pop-artu pionirskim radovima, kao što je mekano i neonsko kiparstvo, usredotočujući se na potrošače umjesto na potrošačke proizvode. „Muški umjetnici uselili su se u žensko područje i pljačkali nekažnjeno. Rezultat je bio pop art ”, napisala je povjesničarka umjetnosti Lucy Lippard u članku o kućanskim slikama u umjetnosti za časopis Ms. iz 1972. godine. “Da su prve velike pop umjetnice bile žene, pokret možda nikad ne bi izašao iz kuhinje.” – zaključila je.

Djela najvećih imena pop arta, Andyja Warhola, Claesa Oldenburga, Royja Lichtensteina, Jaspera Johnsa i Toma Wesselmana, postizala su višemilijunske svote. Posljednja velika prodaja bila je u srpnju 2020. godine, kada je Lichtensteinov akt iz 1994. postigao je cijenu od 46,2 milijuna dolara na aukciji kuće Christie’s. Za sada cijene radova njihovih kolegica zaostaju, a i još uvijek ih na rubu povijesti umjetnosti drže mnogi znanstvenici i kustosi.

Za umjetnice koje sudjeluju u pop art pokretu činilo se da je kultiviranje ličnosti kao takozvanog ozbiljnog umjetnika jedini način za uspjeh. Alternativna strategija bila je kritizirati pop art i razbiti taj njegov muški rad iznutra. U mnogim su slučajevima, međutim, ove strategije protumačene kao da se umjetnice poigravaju pravilima, a ne da ih izazivaju. One i njihov rad nisu ozbiljno shvaćeni. Sada umjetnice iz cijelog svijeta stječu sve veće priznanje za svoj doprinos i izazove koje postavljaju u pop artu. A zbog nekih se svaki, ali svaki put i naježim. Radovi su im toliko dobri. Pa pogledajmo o kojima se radi…

Rosalyn Drexler

Uzimajući slike iz popularnih časopisa i drugih tiskovina, Drexler transformira inače prozaične slike dodavanjem svijetlih pigmenata i stvaranjem novog konteksta. Izrezujući reprodukcije iz časopisa, Drexler “popravlja” svoje strateški odabrane slike na platnu uklanjajući tako vizualni trag temeljnih, mehanički reproduciranih slika. Kao i Andy Warhol i Roy Lichtenstein, Rosalyn Drexler radi na osporavanju koncepta originalnosti.

Pauline Boty

Boty je bila jedna od osnivača britanskog pop art pokreta i jedina slikarica u pokreta. Botyjine slike i kolaži često su pokazivali radost, veselje u samopouzdanoj ženstvenosti i ženskoj seksualnosti te su izražavali otvorenu ili implicitnu kritiku “man’s world” u kojem je živjela. Njena buntovna umjetnost, u kombinaciji s njezinim slobodoumnim životnim stilom, učinila je Boty vjesnikom feminizma 1970-ih.

Sister Mary Corita Kent

Corita Kent, poznata i kao sestra Mary Corita, bila je umjetnica s inovativnim pristupom dizajnu i obrazovanju. Šezdesetih su njezine živahne serigrafije pobudile međunarodno priznanje. Coritin rad odražavao je njenu zabrinutost za sadašnjost i budućnost društva i svijeta zbog siromaštva, rasizma i rata, a njezine poruke mira i socijalne pravde i danas odzvanjaju!

Evelyne Axell

Evelyne Axell bila je belgijska slikarica pop arta. Najpoznatija je po svojim psihodeličnim, erotskim slikama ženskih aktova i autoportretima na pleksiglasu koji spajaju hedonistički i pop impuls 1960-ih. Elementi 1960-ih; rat u Vijetnamu, pokret Crne pantere i seksualno oslobađanje žena utjecali su na njezin rad.

Kiki Kogelnik

Kiki Kogelnik bila je austrijska slikarica, kiparica i grafičarka. Rođena u južnoj Austriji, studirala je na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti i preselila se u New York 1961. godine. Kogelnik se smatra najvažnijim austrijskom umjetnicom povezanom s pop artom, iako je bilo poznato da je sama sporila to što ju smatraju dijelom pop art pokreta.

Marisol

Pop art kultura 1960-ih prihvatila je Marisol kao jednu od svojih članica, povećavajući njezino prepoznavanje i popularnost. Svoj rad koncentrirala je na trodimenzionalne portrete, koristeći se nadahnućem pronađenim na fotografijama ili prikupljenim iz osobnih sjećanja.

Marjorie Strider

Marjorie Virginia Strider bila je američka slikarica, kiparica i umjetnica performansa najpoznatija po svojim trodimenzionalnim slikama i instalacijama meke “site specific” skulpture.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Tekst: Tena Razumović Žmara

Foto: Screenshots

O filmu “Seaspiracy” | Razum i žmarci

Prije manje od tjedan dana, točnije 24. ožujka, Netflix je objavio još jedan ekološki, aktivistički dokumentarac iz svoje produkcije – “Seaspiracy”! Film je u roku par dana uzdrmao društvene mreže i postao top tema po filmskim forumima, portalima, društvenim mrežama i ostalim medijima. Naravno da sam ga odmah išla pogledati. Dokumentarni filmovi ekoloških tema nisu mi strani, naprotiv, zbog nekoliko njih sam promijenila kako gledam na stvarnost i svijet oko sebe, a jedan je učinio da zauvijek prestanem jesti meso (da, pod meso mislim i na ribu, školjke i muzgavce!). Dokumentarni filmovi Davida Attenborougha praktički su Biblija u mojoj kući, a neki zauzimaju posebno mjesto i gledaju se iznova. Jer dobre stvari valja ponoviti.

Mnogo je razloga; neki su prekrasni (“padam” na dobru fotografiju i odličnu glazbu), dok su drugi toliko moćne priče koje ne smijemo zanemariti, ili ne daj Bože – zaboraviti! Tako se društvu suvremenih dokumentarnih filmova “Before the Flood”, “Our Planet”, “The Human Element”, “The Cove”, “The Food Inc.”, “Earthlings”, “My Octopus teacher”, animiranom dokumentarcu iz 1972. – “The Lorax” te dokumentarnom serijalu “Years of Living Dangerously” prošlog vikenda listi “dokumentaraca koje svatko treba pogledati” pridružio i film “Seaspiracy”. Radi se zapravo o nastavku na film “Cowspiracy” koji je 2014. donio šokantnu i mjestimice humorističnu priču o ambicioznom ekološkom aktivistu koji pokušava pronaći pravo rješenje za najnužnija ekološka pitanja i pravi put ka održivosti.

“Seaspiracy” prati pojednica koji slijedi tragove ribarske industrije, na globalnoj razini, i što ona čini društvu, ekologiji i planeti. Jedan sat i dvadeset i devet minuta trebat će da vam zauvijek uzdrma sve ono što se mislili o održivom ribarstvu te prehrani morskim plodovima i ribom. Meni je samo učvrstio temelje uvjerenja. No, hajd’mo redom… Film pokazuje kako ljudsko djelovanje, ili njegov izostanak, uzrokuje široku ekološku destrukciju. To je nešto što već i “vrapci na grani” znaju. No, to bi bio opis svakog takvog dokumentarnog filma. Ono što izdvaja “Seaspiracy” u odnosu na spomenute filmove, barem sadržajno i tematski, jest da je, prema Ali Tabriziju (protagonistu i režiseru filma), film nastajao s jednom namjerom, a da bi ispao nešto mnogo, mnogo veće i drugačije! Nešto što nikako autor Ali Tabrizi nije očekivao.

Isprva je zamišljao dokumentarac o onečišćenju oceana i mora plastikom, u stilu Jacquesa Cousteaua i Sylvije Earle (Alijevih osobnih junaka i idola, kako je više puta u filmu istaknuo), da bi kroz svega par minuta njegovo istraživanje skrenulo u otkrivanje masovnih pokolja delfina, kitova, morskih pasa, do teme ropstva i na kraju hladnokrvnih ubojstava ljudi, ribara i onih koji su prisiljeni raditi kao ribari-robovi.

Film spaja točkice između komercijalnog izlova kitova, industrijskog ribarstva, mikroplastike, farmskog uzgoja riba te tzv. udruga i neprofitnih organizacija koje bi trebale čuvati oceane i mora od negativnih i zlih utjecaja i čimbenika čovjeka, kako bi se oni manje-više pokazali kao jedno lice medalje. Naličje je prilično jednostavno – svi užasni nestat će prestankom jedenja ribe i morskih plodova. Iskustva, situacije i užasi koje je Ali spoznao, na koje su mu ukazali, koje je sam otkrio ili bar zagrebao njihovu površinu, sa svakom minutom filma potvrđuju tu tvrdnju. I to iz bilo kojeg dijela svijeta; od Japana, Francuske, Skandinavije do Afrike.

Ali Tabizi u filmu uglavnom intervjuira i razgovara s ekološkim aktivistima i znanstvenicima te je fokus filma usmjeren više na šokantnost priče, na “grebanje površine”, manje na detaljno pričanje svake pojedine priče. Pomalo senzacionalistički pristup i površnost u odnosu na svaku temu koju je zagrebao jedina je moja zamjerka filmu. No, s druge strane njih je toliko mnogo i same te “površine” su dovoljno šokantne same po sebi, ovako siromašne dubljim informacijama, da je i to sasvim dovoljno. Scene su stvarne, šokantne, užasne, zastrašujuće i neizmjerno, neizmjerno tužne. Film me je šokirao, rastužio i potaknuo na razmišljanje. Učinio je ono što mu je cilj.

Film “Seaspiracy” svojom kvalitetom nije u rangu filma “The Cove”. Potonji donosi kompleksnu morsku priču, ispričanu na najvišem filmskom dokumentarističkom nivou – zato i jest nagrađen Oscarom. No, ono što “Seaspiracy” donosi jest razotkrivanje ili bolje rečeno rasprskavanje balona od sapunice. Najzorniji primjer toga je scena kada Ali intervjuira predstavnika svjetski uvažene organizacije Earth Island Instituta, koja na pakiranja ribljih i morskih plodova stavlja etiketu “dolphin safe” indicirajući da niti jedan, ali NITI JEDAN, delfin nije poginuo ili bio ulovljen kao “bycatch” prilikom lova određene ribe ili neke druge morske životinje. Kada ga je Ali pitao kako oni to mogu garantirati, predstavnik je jednostavno, bez imalo oklijevanja rekao da – oni to ne mogu. Čak niti njihovi tzv. promatrači, koji se (pre)rijetko šalju na koče i druge ribarske brodove kako bi nadgledali lov i ulov, ne mogu ništa potvrditi jer uglavnom uzimaju mito.

“Seaspiracy” je film koji pred kraj grebe još jednu tešku temu. Onu o tajlandskim ribarima koji su zapravo zarobljeni na ribarskom brodu. Oni su robovi. Robovi koji su mučeni, maltretirani i na kraju često ubijeni, a sve kako bi trošak lova, ribarstva bio što niži. Rečenice znanstvenih stručnjaka, biologa, oceanografa, kapetana i drugih profesionalaca izgovorenih u filmu, kao što su one Calluma Robertsa, Georgea Monbiota, Petera Hammarstedta i svjetski poznate morske istraživačice Sylvije Earle (skrećem pozornost na njezine riječi na samom kraju filma, na 1:25′), kako spasiti oceane i mora, od svega; zagađenja, izlova do ubijanja koralja, mogu se svesti na jednu rečenicu od tri riječi: Prestanite jesti ribu.

Ako ste se pročitali, čuli ili vidjeli oprečne kritike o kvaliteti filma, sada ću, valjda prvi put, kao filmofilka reći i napisati – pogledajte film. Sadržaj je bitniji od korica. A i one nisu loše, samo nisu odlične.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Tekst: Tena Razumović Žmara

Foto: Netflix