Njen Uskrs u Novoj Gradišci | Osobna terapija

Sretan vam Uskrs želim. Nadajući se da ga provodite u krugu voljenih. Obitelji. Prijatelja. Svojih dakle, najbližih. Ako ga pak, ne slavite, nadam se da ga provodite onako kako vam neradni dan najviše odgovara provesti. Isto tako u krugu voljenih, obitelji, prijatelja… svojih dakle, najbližih također. Ako ste roditelji, nadam se da ove dane vaša djeca također provode u toplini vaše brige, ljubavi i svega onoga što djetetu puno znači. Ako djece nemate, ali imate nećake, malene rođake, kumče neko malo, nadam se da i oni osjećaju toplinu svoje okoline u blagdanskim danima.

Ovo vam pišem čista srca, znajući da najmanje troje djece takav luksuz ovaj Uskrs neće osjetiti. Da, luksuz. Obitelj, brižni roditelji, toplina doma, radost okoline. Sve to što ćemo olako bezbrižno živjeti ove blagdane, najmanje troje djece u ovom društvu to nemaju. Jedno od njih bori se za život u zagrebačkoj dječjoj bolnici u Klaićevoj. Nema te patetike, koja će vam biti obrambeni argument da ovim činjenicama odmahnete rukom. Jer krivi ste i vi, i ja – svi mi.

O sustavu se puno govori, sve pametni ljudi. O strategiji, o zakonskim izmjenama, o kriterijima, i o brigama što navodno danomice tolika armija ljudi brine kako bi riješili ovaj problem. Koji se stalno ponavlja i ponavlja. U Pagu, pa opet u Novoj Gradišci jučer, ili u Puli prije skoro četiri godine. Denis se taj dječak zvao, ako ste zaboravili. I isto je baka pokušala te što brinu brigu dječju upozoriti kako nešto moraju napraviti. Nakon njegova ubojstva, javnost se skamenila. Na par dana, par tjedana. I.. zaboravila. I nakon Paga se zgrozila ta javnost… i krenula dalje. I nakon Nove Gradiške pomislit će i tijekom Uskrsa, kao bude upaljen televizor, pa naiđu vijesti. Zgrozit će se mnogi. Opsovati koju, potiho da njihova djeca ne čuju. I krenuti dalje. Do novog slučaja.

Prije svega jer se stručnjake ne sluša. Ne vidi se alarm u svemu ovome, da bi se interventno djelovalo. Dakle, hitno. Da djeca ne prolaze šamare, mlaćenje, zanemarivanje, odricanje, ostavljanje, u domu življenje, posvojenja odgođena, sve radi – roditeljskog prava. Zbog kojeg nikako da konačno prihvatimo da je pravo djeteta na normalan život uvijek jače pravo od bilo kojeg roditeljskog prava. I da oni – djeca, nemaju vremena za naša čekanja, zgražavanja, pa zaborava, i opet čekanja, zgražavanja, zaborava.. i tako u krug. Tolikim smo generacijama mudrovanjima kako sustav valja popraviti godine uzaludno potrošili. Živote uneredili. Ostavili rane. Ne ti nemarni loši roditelji. Oni su samo krivci. Mi smo kao društvo još gori.

Ovo je društvo moralizatora, koje ni za djecu oko nas nemaju snage stati jedno uz drugo, i reći – oni su sami, maleni, netko mora u njihovo ime stati ispred njih, obraniti ih, očuvati ih. I zato smo gori. Jer ti roditelji, kakvi god monstrumi bili unište jedan, dva, tri ma i pet dječja života. Mi, svojom šutnjom tisuće i tisuće malih sudbina na duši nosimo. Tisuće.

Jer to nije naš posao, nismo mi struka, oni to trebaju, ne mi. Samo ne mi. U trenu kad je važnije uživati u svađi dva brda, navijati i slaviti onog tko je tog dana bio vrckastiji. To je naslovnica. A i njima okupacija. Umjesto da im je i ovo prilika da zajedno podrže tu djecu, za koju se nitko ne bori, koja dane svog djetinjstva nepovratno gube. Gdje su pedagozi, predškolski sustav, školski? Gdje su pedijatri, liječnici obiteljske medicine? Gdje je dječja pravobraniteljica novih dana. Na uskršnjim praznicima? Svi su odšutjeli. I kad je opet jedna zabrinuta baka, molila pomoć za svoje unuke. Ništa. Imali smo važnija posla.

Danas sam odrastao čovjek. Izrastao u njega, kao dijete koje je raslo unutar tog sustava socijalne skrbi. Imao divne udomitelje. Ja sam od onih kojem je društvo pomoglo. Zašto sa četrdeset i pet godina na taj slučaj moram gledati kao na izuzetak? Troje je to male djece. Kojem smo zajedno (da, zajedno!) oduzeli djetinjstvo. Nečinjenjem.

Pa neka nam je sretan Uskrs, blagujmo ga lijepo i bogato. Možda do idućeg napravimo štogod da ovo troje djece isto blagovanje omogućimo. I ne samo njima. Jer ima ih ovog trena nemali broj. Mališana kojima možemo dati ono što i sami s pravom želimo i velik broj ima. Pravo na normalan život. Miran i blagoslovljen Uskrs.

Robert Tomić Zuber

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Pismo Jupiteru, dr. Markotić, Stožeru? A zapravo nikome | Osobna terapija

Pišem ovo pismo kao pojedinac, građanin, osoba vrlo svjesna svoje samosti u svom bivanju ili pak nebitnosti naspram mogućih njegovih adresanta. Istina, ovo pismo moglo bi se odaslati na nekoliko ili puno adresa. Ali njime se neka veća bitnost ne stječe. A bitnost ili nebitnost spominjem prije same srži ovog pisma, kako bi odmah na njegovu početku naznačio svjesnost da njime neće biti postignuto apsolutno ništa. Jer kod nas je to jednostavno tako. Uhvatiš li nekoga u laži, podastreš nepobitne činjenice koje on ili ona ne spore ili sami preventivno priznaju neki prijestup ili pak prekoredno korištenje neke povlastice – sve se završi kratkim komentarom (i to ako..) ili pak efektnim ignoriranjem. Sve češća je pak strategija napadom krenuti na onoga koji se usudio činjenice istražiti, podastrijeti ili ih ne daj Bože komentirati. Tako to Oni vole to odraditi. U tom trenu Oni kreću u protunapad, stvarajući potrebu za defenzivom. Stvarajući momentalni zaborav za što ih se ono uopće prozivalo. A sve TO mogu, jer im ovo društvo dakle – MI – dopuštamo. I tako godinama, decenijama, u slučaju COVID pandemije mjesecima. Ovaj, rekli bi braća Englezi, disclaimer također u svojoj nebitnosti, ipak daje neki sadomazohistički kontekst odluke da se ova vrst pisma ipak napiše. U svoj njegovoj odmah naznačenoj besmislenosti uslijed rečene nebitnosti.

Elem, pišem ovo pismo kao taj pojedinac, građanin, nekada novinar, redatelj dokumentarnih filmova koji nikada nije u svrhu prekorednog cijepljenja, bilo mojeg ili bilo koga mog, nazvao gospođu Alenku Markotić. Upoznali se jesmo. Tijekom uzimanja izjave za epizodu dokumentarnog serijala Revizija, snimljenog na početku pandemije za Al Jazeeru Balkans. Njen broj mobilnog telefona dakle u svom mobitelu imam. Ali ga u spomenutu svrhu prekorednog cijepljenja nisam koristio. Iako u svom kućanstvu imam članove obitelji starije dobi, pripadne rizičnim skupinama od kojih je jedan 73-godišnjak respiratorni kroničar. Koji mirno čekaju svoj red na cijepljenje, bez ikakvih intervencija u njihovo ime.

Možda se čini prekomjernim, da ne kažem nepotrebnim ovo pozicioniranje mene kao autora ovog pisma naspram dr. Alemke Markotić. No, uzimajući u obzir njenu današnju izjavu smatram je iznimno potrebnom. Pa tako, nakon što sam se dvostruko pozicionirao i naspram svoje nebitnosti i gospođe Markotić, krenimo redom.

Prije svega moram reći da je moj osobni dojam pri upoznavanju gospođe Markotić u potpunosti bio pozitivan. I što je najvažnije taj dojam stvarao je osjećaj povjerenja jednog građanina prema toj članici važnog Stožera. U osobu od struke, profesionalke koja zna što raditi u trenu kada među ostalima kreira borbu protiv pandemije u nas. Nekoliko mjeseci nakon toga, ostala su samo pitanja. O dvostrukim mjerilima, kako dr. Markotić tako i Stožera čiji je član.

“Moja majka ima 84 godine i ima više dijagnoza, najmanje dvije usko vezane za ozbiljne komplikacije od covida. Imala je nedavno tešku operaciju i prema tome ne vidim zašto se ona ne bi cijepila”, rekla je jučer dr. Markotić. S tom dobi i dijagnozama uvjeren sam da je majka dr. Markotić takočer dio rizične skupine starijih nam sugrađana. I ne vidim neki problem u njenom cijepljenju. Ali objašnjenje dr. Markotić daje jasan odgovor da iz nekog razloga nije bila na nekom popisu prioritetnih osoba za cijepljenje. Inače ne bi imala potrebu sve to na ovaj način objašnjavati javnosti. Možda je povelika greška što njena majka nije na tom potrebnom popisu. I s tim se mogu složiti. I da je to dr. Markotić rekla javno, i s pravom se borila i za svoju majku, imala bi pravo. I na tu borbu i podršku javnosti u njoj. No, njena majka na tom nekom popisu očigledno nije bila. Doznali smo danas da nije propisan kriterij kako i gdje se njena majka trebala ili mogla cijepiti. I kako je nekorektno što mediji upravo nju sada razvlače. Dakle u samom činu vjerojatnog prekorednog cijepljenja, kada je njena majka u pitanju dr. Markotić ne vidi ništa problematično.

Što je još gore svoj čin usustavlja u posve normalno ponašanje članice Stožera čija je pravila cijepljenja sukreirala. I to kontra prozivkom onih koji joj u slučaju njene majke služe kao smokvin list. “Ako bi ja sad htjela pitati vas, vaše redakcije; a pun mi je mobitel takvih upita; Koliko ste puta vi prekršili zovuć mene, moje kolege za svoje bližnje? Sva sreća u kliniku su mogli doći i vaši roditelji, i moja majka, i svi drugi ljudi koji su mogli i trebali doći u tu kliniku.” – nudi kao kontračinjenicu i opravdanje svog čina dr. Markotić.

No, kakve to veze ima sa mnom? Ili starijim članovima mojeg kućanstva, za koje nisam nikada dr. Markotić zvao? Kakve to veze ima sa svim našim sugrađanima koji nemaju njen broj mobitela ili njenih kolega. Ili koji naivno poput mene jednostavno to ne rade. Ne zovu te magi?ne brojeve u mobitelu, kako bi nešto ovako životno važno dobili preko reda. Dakle kakve veze sa svima nama građanima Hrvatske ima odnos dr. Markotić i pojedinih redakcija, urednika, novinara i njihovih bližnjih? Razumljivo je ako je ova činjenica dr. Markotić važna u smislu nekog samoopravdanja. Ali kakve to veze ima s ostalim građanima Hrvatske? Osim da nam se dodatno istakne, kako molbe preko veze (prave veze) u nas funkcioniraju? Jer svojom tvrdnjom nije izrekla da je te sitne molbe iz redakcija, urednika ili novinara – a sada važan smokvin list – redom odbijala. Nakon takve rečenice, ostalo je samo pitanje kome je sve slične molbe uslišila? To je istina stvar koju zna samo ona i korisnici tih eventualnih molbi. Ne ulazeći stoga ovdje u taj dvosmjerni odnos, ponavljam vjerujem već dosadno pitanje – a kakve to veze ima s nama, ostalim “običnim” građanima ove države?

Dobro je dr. Markotić jedan od novinara pozvao da otkrije tko su te redakcije, urednici ili novinari koji su je tražili ove usluge. Isti novinar ustvrdio je da takvo što on nije tražio za svoje roditelje. “Barem jedno od vas tu, koje sada sjedi (novinari), cijepilo se jednim cjepivom preko reda. Moje je pravo da ne iznosim ta imena, kao što to nisam do sada iznosila. Nema potrebe za ovakvim razgovorom.”. Nakon toga novinari prisutni na današnjoj tiskovnoj konferenciji Stožera jedan po jedan izjavili kako se nisu cijepili. I ponovili pitanje svog kolege, tko se od njih cijepio preko reda? Daljnji razgovor prekida ministar Davor Božinović čitajući kategorije rizičnih skupina. U kojoj u tom slučaju pripada i njena majka. U tzv. drugoj kategoriji koja se nedavno počela procjepljivati. I s obzirom na posao kojim se bavi dr. Markotić njena je majka tom činjenicom ugroženija, zaključuje ministar Božinović. Što je moguće. I valja uzeti u obzir. I ne treba od toga raditi javni linč s nečijim roditeljem, s pravom dr. Markotić prigovara.

Utoliko je gotovo tužno da sama dr. Markotić ne vidi što je sve to jučer izgovorila, braneći svoj čin. Kako se u trendu prekorednog cijepljenja s primjerima poput rektora Borasa, njegove supruge ili gospodina Burilovića, čiji HGK prvo demantira da se cijepio, pa je onda sam Burilović ispravio svoju Komoru, diskurs dr. Markotić ne može dočekati dobrohotno. Javnost je umorna, istrzana, gospodarski/financijski izudarana. I teško da može imati strpljenja za ovakve male “nespretnosti”.

No hajd’mo za tren hipotetski zamisliti da i te “nespretnosti” nakon toliko mjeseci pandemije, sada već iscrpljena javnost može progutati. Prijeći jednostavno preko njih? No, kako prijeći preko konstatacije da se iste opravdaju silnim nedosljednostima, definirane kao upite iz redakcija, urednika i novinara? Dodao bi tome pitanje – koliko još takvih molbi, upita izvan te medijske društvene domene? I kakve to veze ima s nama “običnim” građanima koji šutke, pristojno i očigledno naivno mirno čekamo svoj red?
U ozračju u kojem se od nas očekuje samo jedno. Prešutjeti sve ovo. U ozračju koje je stvoreno, o kojem smo već pisali. U kojem je nepristojno Jupitera pitati zašto ne slijedi pravila koja je sam kreirao kako bi ih se držali? U kojem je smokvin list – izuzetak dakle Jupiteru uvijek dopušten kao opravdanje. Neupitno. Ako su izvor smokvinog lista sami volovi, nema bolje stvari. Jer taj list, koji se spočitava nama volovima za koješta može biti zgodno za štošta. Primjerice, biva zgodnim opravdanjem jučerašnjeg epidemiološki upitnog skupa građana/vjernika ispred zagrebačke katedrale za slavlje Stepinčevo, koje je koristio premijer Andrej Plenković. Ističući da je teško kontrolirati takav skup i da ne treba biti toliko strog, kao što je teško bilo kontrolirati primjerice prosvjed Udruge Glas poduzetnika na Trgu Bana Jelačića prije par dana. Zaboravljajući da je pritom UGP i njen lider Hrvoje Bujas (koji na skupu zbog korone nije ni prisustvovao) kažnjen s 30.000 kuna. Ne radi se ovdje o jalu zbog slobodnog prakticiranja nečije vjere. Radi se o slobodi vjeroispovijesti koja je ustavna kategorija u nas. I kao takvu valja ju svakodnevno štititi. No, je li način te zaštite takav da se primjenjuju dvostruka mjerila? Branitelji su danas reagirali na tvrdnju gospodina Burilovića kako je bio aktivni branitelj, koji je u rovu zaradio TBC. Ističu kako su i oni slično u ratu prošli, ali im ne pada napamet učiniti išta osim strpljivo čekati na svoj red.

Ministar Vili Beroš o ovoj pojavi dvostrukih mjerila poziva na moralnost. I toliko o tome. Bez ikakve dodatne reakcije. “Znate što? Neka se cijepe ovi mlađi. Ja sam svojih 80 godina lijepo proživjela, red je na njih da žive!”, reakcija je jedne starije naše sugrađanke na sve ove prekoredne situacije. Rezignirana, svjesna da je vjerojatno neće poslušati nitko. Pisat će se o tome vjerojatno. Komentirati, možda i predugo poput ovih redaka. Ali hoće li se išta iz ovog naučiti, dogoditi, promijeniti? Neće.

Zato onaj početak o nebitnosti u ovom nazovimo ga – pismu. Koje adresanti, ako i pročitaju, neće vjerujem posebno uznemiriti. Jer što bi se trebalo uznemiravati jednim sitnim volom, koji nema nikakvu snagu utjecaja, donošenja ili mijenjanja odluka u ovom društvu? Ostaje stoga u tome samo alat olakšanja. Svojevrsnog ispucavanja frustracije na papiru koje svašta strpljivo pretrpi. Pa će i ovo, pitanje jednog od mnogih. Koji stoji u redu. Naivno, u skladu sa svojim građanskim odgojem. Tako su me naime odgojili moji roditelji. Pa iako dr. Kajić danas pomalo iznervirano poručuje – tko mi u ime ili od starijih sugrađana pošalje mail, ja ću ga u ponedjeljak preko reda cijepiti – duboko sam uvjeren da je to krivi put. Ali, nažalost, dovoljan je broj onih koji će se toj naivnosti većine građana smijati, dok im gledamo u leđa dok pored nas mirne savjesti koračaju prema tim beneficijama koje je Jupiter osigurao samo za svoje.

I eto ti pisma.

S poštovanjem,

Robert Tomić Zuber

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Zašto podupirem krik ugostitelja i poduzetnika? | Osobna terapija

“Što bi uop?e moglo po?i loše u državi u kojoj otvorene birtije imaju apsolutni prioritet nad ljudskim životima i zdravljem?”? post je ovo ovih dan objavljen u bespu?ima društvenih mreža. I sažima nekakvu svojevrsnu argumentaciju protiv onih, koji ovih dana sve više dižu svoj glas u pokušaju da spase svoju egzistenciju. Mjera banalizacije ovog problema, koja se vrlo lako kao etiketa oka?i onima koji se sada ve? dobrano suo?avaju s time kako preživjeti nakon prvog u mjesecu. Sada je to 1. velja?e. Novi trenutak kada se o?ekivao neki prozor, mogu?nost, predah ako ništa drugo – u onome u ?emu se o?igledno ne nazire tako brzi kraj ? pandemiji.

No u njoj, kako to obi?no biva razne sudbine, obaveze mjere se razli?itim aršinima. Pa se tako jednom dijelu naših sugra?ana, u ovom slu?aju ugostitelja (ali nisu oni jedini – tu je i niz povezanih industrija, koji njihovim djelovanjem gube posao, potom potpuno druge industrije, auto prijevoznici, event industrija, audio i video industrija, turisti?ki sektor? mogli bi dugo nastavljati ovaj niz), oduzelo pravo na rad. Posljedi?no i pravo na egzistenciju. Time i pravo na normalan život. U?inio je to neselektivno sustav, država, stožer, kako god ga želite nazvati ne daju?i pritom jaku argumentaciju ?ak i nama laicima, kako to oni jesu žarišta epidemije i gdje su dokazi za takav zaklju?ak i njime temeljena odluka ove vrste. U?injeno je to uz kozmeti?ku pomo?, koja skupno gordo zvu?i ? do sada više od 8 milijardi kuna, ?eka nas nova tranša od 2,5 milijardi kuna pomo?i.

Ali kada se sve to svede na individualnu pomo? osobi kojoj je uskra?eno pravo na rad, dolazimo do brojke od 4000 kuna mjese?no, u ?ije se isplate uvukla neredovitost. 4000 kuna? Dovoljno za život, pla?anje režija, ra?una koje dolaze redovito za razliku od pomo?i države? ?ak i da i nemate neki od kredita, koji su u poslovanju postali normalan vid injekcije poslovnih ciklusa. Ili pak privatni kredit, koji ste redovito pla?ali do trenutka oduzimanja prava na rad. Od svih tih ljudi traži se ponovno ? strpljenje. A svaki drugi put kontrastira se tvrdnjama poput one s po?etka ove Osobne terapije ? kakvo je ovo društvo u kojem se kafana pretpostavlja zdravlju i ljudskom životu. Manipulativan stav, koji se sve više uvla?i u pore društva i medija koje u njemu djeluju.

Jer takav stav nudi jednostavnu formulu, jednostavno objašnjenje, zbog kojeg nam je prihvatljivo da nemali broj naših sugra?ana, vrijednih, radišnih, dakle ne govorimo o ljudima neradni?kih navika i neuspješnih poslovnih odluka (iako kao socijalno društvo trebalo bi težiti pomo?i i tim sugra?anima, barem bi to bila odlika empati?nog ure?enja viših društvenih standarda). Eugeni?ki pristup s krilaticom – zdravlje iznad svega, pa onda ekonomija, kojom se pred ovaj vikend povodio jedan od ministara u Vladi – ima svoju logiku tako?er. Možda i može biti prihvatljiva, bez obzira na zloslutnost eugeni?kog prizvuka.

No za tako nešto potreban je ve?i trud onih koji krizom uzrokovanom pandemijom upravljaju. Ljutit ?e se možda oni, ako ikako budu u prilici pro?itati ove retke koje piše za njih vjerojatno nebitna ribica u oceanu velikih politi?kih umova, vo?a koji znaju. Ali doista je nevjerojatno da sami to ne vide. Da je društvo koje vode sa?injeno i od sjajnih stru?njaka, koji im nude rješenja. I da je ovo vrijeme kada je potreba za ideološkom/strana?kom/partijskom taštinom jednostavno neprihvatljiv društveni luksuz. I da bi upravo ta taština bila zadovoljena pozicijom širokogrudnog “Vo?e” koji razumije tren i shva?a nadstrana?ku potrebu zajedni?kog djelovanja. Pa kumulativni uspjeh pripiše na kraju samom sebi. Gra?anima je to ionako manje bitno, ne bi mu zamjerili. Ako je rješenje i njegovom potporom, vjetrom u le?a prona?eno.

Uvjeren sam da su moji sugra?ani ugostiteljske struke jednako vrijedni kao ja ili pak kao autor citiranih rije?i na po?etku ovog teksta. Kao što sam uvjeren da se pomno vo?enom krizom može uskladiti potreba za o?uvanjem od virusa i nezaustavljanja života u potpunosti. Barem do mjere kada nam uslijed toga egzistencija ne?e biti ugrožena. Primjera za to ima dovoljno na ovoj maloj planeti. Iz nepoznatog razloga u nas se ta iskustva ne primjenjuju.

Stoga taj krik ugostitelja u srijedu ne shva?am kao antipandemijski u smislu negiranja iste, nespremnosti da se ?uvamo, da odgovorno ?uvamo druge. Shva?am ga kao poziv da se te dvije stvarnosti usklade, u što vjerujem da je mogu?e. Jer sve ostalo je linija manjeg otpora puna nepravdi. U kojem se mora ponoviti, jednom dijelu naših sugra?ana zabranili smo pravo na rad, a da pritom nismo našli nikakvu protumjeru koja ?e tu zabranu kompenzirati i omogu?iti tim ljudima da ne propadnu, da se kao i ostali dio društva manje ošte?en pandemijom tako?er dostojanstveno s njom suo?e. Poštuju?i opasnost pandemije i odgovornost za druge, sa željom da ih se ?uva od zaraze ili ne daj Bože, smrti.

Jer u suprotnom, možda ?e sljede?i krik biti još kreativniji, u kojem se pila može okrenuti naopako. Kada ?e ti isti ljudi stati pred otvorene trgovine, kioske, urede i kriknuti: “Omogu?imo svima zabranu i ukidanje prava na rad!”. Tada ne bismo tako olako iz ugode svoje egzistencijalne sigurnosti, lakonski osu?ivali ove ljude da pretpostavljaju svoje rad zdravlju i ljudskom životu. Bio bi to ?in solidarnosti s njima, na koji bi mali broj ljudi u ovom društvu pristao. Ako bi itko i pristao. Kad tako posložite karte, onda slika više nije crno-bijela. Sivi tonovi dolaze do izražaja.

I ponovno, uvjeren sam da imamo snage za te sive tonove kao društvo. Treba ih samo prepoznati i pametno kontekstualizirati. Preuzeti kontrolu i upravljati tom krizom, a ne ovako ostavljati dojam da kriza upravlja nama. Jer ti ljudi gube svoj novac. Zbog odluka onih koji pritom kažu: “dali smo za pomo? toliko i toliko do sada”. Zaboravljaju?i da taj novac nije bio njihov. Nije dan iz njihova vlastita džepa, ve? od tih istih kojima je ukinuto pravo na rad. A ako se taj broj pove?a, tko ?e onda taj novac osigurati, kako bi ga oni u svoje ime velikodušno dijelili?

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Vrijeme postupnosti | Osobna terapija

Pauzu sam neku lupio. Boži? je, pa Nova godina. Nekako? Zašto gnjaviti ljude s nekim mojim unutarnjim monologom? I onda se dogodio opet taj potres. Ovoga puta ja?i. U kraju koji se ionako godinama borio s neimaštinom. Šok. Šutnja. Što uop?e re?i? Da smo uplašeni? Da živimo neki PTSP? Pored svih onih koji su u Petrinji, Sisku, Glini, Majskim Poljanama toliko izgubili?

I u?inilo mi se da je i svijet oko mene utihnuo u tom šoku. ?ak i onaj dio vje?no raspoloženih za oštru i vje?no hrabru lamentaciju iz ugode svojih naslonja?a, koji su uvijek odvažno spremni za rat za svoja uvjerenja ? na društvenim mrežama.

Istovremeno je krenula vojska onih boljih ljudi od nas, bez da uvrijedim ikoga. I sebe ubrajam u te “nas”, da se odmah razumijemo. Mislim na ljude koji su se organizirali u trenu. Reagirali nagonski, bez previše razmišljanja. Kako pojedinci, tako i udruge, ali i veliki broja onih koji se smatraju dijelom sustava. U tom trenu nekako se ta razlika istopila. I mediji su odigrali svoju ?asnu ulogu; neki novinari satima su svjedo?ili teškim slikama i javnosti sve to donosili na male ekrane.

U takvom trenutku šutiš, skineš kapu, pomogneš ako možeš, ali zasigurno ne odmažeš. Ako malo te ?asti u sebi nosiš. Tužno i lijepo je bilo gledati tu Hrvatsku.
Ali, dani su prolazili. Prvotni šok je polako nestajao, kako su se novi potresi na Baniji nizali. I pomalo se po?eo nazirati nesklad. Jer no?i su dolazile, a nemali broj ljudi i dalje je bio pod šatorima, sklepanim izbama. Do nekih od njih nitko nije došao danima. Tek danima kasnije pojedinci su se do njih probijali.

I onda su po?ela su pitanja. Što je s robnim rezervama? Nakon deset dana od potresa, pitaju ljudi koji kuhaju više tisu?a porcija dnevno (samo u novu godinu ušli su sa 7000 dnevno skuhanih obroka, danas dnevno prirede njih 15.000!) – kada ?e to netko preuzeti? Ljudi su to kojima je COVID oduzeo pravo na rad, i sigurno nisu bili u prilici pomo?i umjesto sustava. Ali jesu.
Sustav? Još promišlja. Predstavnik Civilne zaštite garantira da kad preuzmu opskrbu hranom, zasigurno obroke ne?e dobivati oni koji to ne bi trebali?! ?inilo se tom predstavniku da je to najvažnije što mora izgovoriti, uz prethodnu zbunjenost i nesigurnost kada ?e uop?e sustav opskrbu hranom preuzeti na sebe. Volio bi upoznati tog nekog, koji je iz bilo kojeg djela Hrvatske krenuo put Petrinje, kako bi pojeo slasnu porciju koju su skuhali Chefovi Hrvatske. Istovremeno gledam saznanje kako je Hrvatska vojska u posjedu kuhinjskog modula koja može itekako pomo?i. Kako stoji na stranicama MORH-a, modul se sastoji od dva kuhinjska bloka u kojima može biti pripremljeno 1.800 obroka dnevno, šatora za podjelu hrane, šatora za skladištenje hrane, tri šatora koji se spajaju u restoran u kojemu može objedovati 200 ljudi, ?etiri rashladna kontejnera te dva spremnika za vodu zapremine 11.000 litara, doznaje N1. MORH ne negira ?injenicu da ima istu, i dodaje da ?e ju ustupiti onog trena kada se to od nje zatraži?! Pa zar nitko ovoj deset dana nije vidio u kojim uvjetima ti chefovi kuhaju? I nije imao potrebu javiti nekome, ali to ve? novoosnovani Stožer nije znao, hej ljudi imamo mi kuhinju? Radi se o MORH-u, Hrvatskoj vojsci koja je toliko pomogla sve ove dane na cijeloj Baniji, pa zar netko misli da i ovu kuhinju ne bi dala?!

Ovo je primjer samo nekih od nelogi?nosti koje su otkrili mediji. Da nisu, ne bi se za njih znalo. Sustav odgovara oštro. Govori o demontiranju države, cijelog dakle državnog aparata samo propitkivanjem. Potom je veliki trud uložen u dokazivanju koliko je država u?inila u ovih ne samo deset dana, ve? od izbijanja pandemije, zagreba?kog potresa do ovog novog. I nije to malo. Budimo pošteni, ne znam koja se Vlada kao ova suo?ila s ovoliko kriza odjednom od rata naovamo. I budimo dodatno iskreni, ne daje joj se uvijek olakotnih razloga da tu Vladu dodatno motiviramo, da joj kažemo idemo dalje, nema predaje. ?eka je se na zubu, stalno. Tjera u defenzivu.

Re?i ?ete to je njihov posao, zato su izabrani. Ako su nesposobni neka se maknu i pruže priliku nekome tko može. Samo, ima jedna stvar koju pritom zaboravljamo. Možda nenamjerno, ali ju zaboravljamo. Nitko nije lud da si poželi mandat s pandemijom i dva katastrofalna potresa. To olako isklju?ujemo iz formule kritike. A nekako se ?ini da je ovo trenutak koji je iznad ideologija, politike. Kada si me?usobno trebamo pomo?i. Ne napadati, ve? probati ukazati bez dodatnih epiteta i osobne ocjene onih koji su trenutno to što jesu u sustavu. Za me?usobno politi?ko ili ideološko ratovanje imamo vremena. Ljudi na Baniji za takvo što vremena nemaju. Njima je potrebna ZAJEDNI?KA pomo? cijelog društva. Cijelog.

Upravo zato te iste tiskovne konferencije imale bi, rekao bih ozdravljaju?i karakter, kada se na njima ne bi iz defenzive kretalo u ofenzivu, rat sa svima koji propitkuju. Prvo medijima, a onda ostalim pojedincima, koji god oni bili. Blagotvorno bi bilo, kada bi se s poniznoš?u svako to obra?anje po?elo zahvalom onima koji su odmah sko?ili u pomo?. Organizirali se u danima dok se sustav pokušavao posložiti. Kada bi se ta zahvala u svakom tom obra?anju, uporno ponavljala.

Tada bi i na?elo postupnosti dobilo puni smisao. Rekao bih da bi jednako blagotvorno, da ne kažem katarzi?no, bilo bi ?uti, elem, govor možda upravo ovakvog diskursa: ?Dragi sugra?ani, hvala vam! Bez vas ne bismo uspjeli. Ovo je toliko veliki i pomalo trom sustav, nismo mogli brže. I griješili smo, ali ne namjerno, trudili smo se kako smo znali i umjeli. No, zahvaljuju?i vama, dobili smo malo vremena. Kupili ste nam ga. I na tome smo vam zahvalni. Pozivamo vas da nastavimo sada zajedno dalje. Jer i taj sustav, sa?injen je od svih nas – zajedno ga pla?amo. Evo ovih 100 milijuna kuna – dali smo 100 milijuna vašeg novca koji ste u prora?un uplatili. Ne iz svog džepa, ve? džepova svih nas. I vi ste i time dodatno pomogli. Nastavimo zajedno, tako ?emo sigurno uspjeti!?.

Ufff, kakav bi to govori bio! Kako bi odjeknuo! A nije da nam nije prijeko potreban u ovim teškim danima. Jer da, grešaka je bilo. Kao i sjajnih poteza. Ali od prebrojavanja jedni drugima, tko je što napravio, a što nije, tko je bio prvi, a tko je kasnio? Ne?e sve to pomo?i dida Radi ili baki Stani na Baniji.

Oni nemaju ništa od tih naših malih intelektualnih retori?kih pobjeda na društvenim mrežama ili putem medija. Jer i dalje su, za razliku od nas, ispod svog vedra neba. Jer svi ostali – kada ugasimo sve te svoje tehni?ke spravice (koje oni, ruku na srce, nisu imali ni prije potresa, a kamoli danas), kamere, mikrofone, jako zadovoljni svojim retori?kim uzvratom – koji ti ljudi nemaju ni kako vidjeti, iako se preko njihovih le?a i zarad njihove dobrobiti raspravljamo ? sve njih, za sada, ostavljamo tom sve obla?nijem nebu. A mi ve?er provodimo u toplini svojih domova.

Izuzev svih onih volontera i ljudi iz sustava koji danono?no pomažu, nešto konkretno rade, u tom domu pod nebom svi ostali su samo povremeni i kratkoro?ni gosti. Koji imaju luksuz biti samo gost u njemu. Za razliku od njihovih banijskih doma?ina. On je njihova svakodnevica.

Koju treba hitno mijenjati. U procesu koji ?e biti dug. U kojem kratkoro?ni interes javnosti nema mjesta. Tek smo na prvih sto metara, u dugom maratonu. A možemo istr?ati samo zajedno. Ako se lanac raspadne ovako rano, ti ljudi ostat ?e opet sami. A to nisu zaslužili. Ionako su predugo svih ovih godina ve?inom bili sami.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Jedna adventska | Osobna terapija

Nekako nisam od tih predboži?nih, pa onda zapravo isklju?ivo konzumerskih adventskih tjedana. Kuka se ovih dana, eto nema druženja uz silne ku?ice, uz skupo kuhano vino, delicije svakojakih od kobasica do hamburgera, tako?er uz svo dužno poštovanje, precijenjenih i nedostupnih nemalom broju naših sugra?ana. Nek se gospon ugostitelji ne ljute, cijenim njihov trud i mislim da su veliki gubitak podnijeli na svojim le?ima u ovoj pandemiji. Ali kad nju zaboravimo i vratimo se normalnom normalnom, onaj stari vid Adventa postao je konzumeristi?ki gotovo nepodnošljiv. No za to nisu krivi ugostitelji. Oni samo stvaraju ponudu. Da nema potražnje i zaborava što bi taj Advent zapravo trebao biti, ne bi bilo svog tog predboži?nog, pa kao nekog šarenog vašara. Da, vašara koji je to vrijeme pretvorilo u jedan od najlukrativnijih jednomjese?nih prodajnih punktova u godini. Toliko lukrativnih da je sam po sebi postao prodajni proizvod, na ?emu se i neke BDP brojke u jednoj državi grade. O njemu brinu i ministri financija, i poduzetnici, i ministri turizma, direktori Turisti?kih zajednica i njima sli?ni. Vrlo su brižni.

Na kraju krajeva, obzirom na žalopojke nisu jedini. Istovremeno jedna pri?a s kraja prošlog tjedna ne diže toliku brigu, bunt, ili pak barem onu croatian tragedy žalopojku. Pa iako na društvenim mrežama, ako ne onako za stvarno, uživo. No, dobro, mi jesmo postali nacija prije svega Facebook protestiranja, na to smo navikli pa nije ni za o?ekivati da se kod ove pri?e dogodi iznimka. A sama pri?a, pa majke mi, ne samo prava antiestablishment korona pri?a, nego stvarno prava iskonska, rasna adventska, predboži?na pri?a.
RTL je donio upravo takvu pri?u. Naime, dok se svi glasno posljednjih mjeseci busaju u prsa od sustava, Stožera do predstavnika zdravstvenih institucija, onih socijalnog rada o velikoj brizi za osobe starije dobi u ova pandemijska vremena, o?uvati ih od virusa, sedamdeset?etverogodišnju nepokretnu staricu otpustili su iz jedne od zagreba?kih bolnica na skrb osamdesetogodišnjem suprugu, kojem nisu rekli da je zaražena korona virusom?!

Tu pri?u RTL-ova novinarka Ružica ?uki? donosi nam kamerom usmjerenom prema prozoru stana gospodina Zdravka Polašeka, vrlo jednostavno. Omogu?ava nam uz njegovu privolu ?uti suludi razgovor s tim istim sustavom. U kojem on objašnjava što se doga?a, koliko ona ima godina, kako je ona sr?ani bolesnik, dijabeti?ar. Da ni on nije u cvijetu mladosti, i da sam zbog godina i zdravstvenog stanja spada u rizi?nu skupinu. I da se boji da se uz koronu, koju mu supruga može prenijeti, ne može kvalitetno za nju brinuti. Pritom i sam od korone može nastradati.

Sustav s druge strane telefona? Lije?nici uporni da mu suprugu otpuste na ku?nu njegu. S druge pak strane, nijedna njegovateljica ne želi brinuti o osobi oboljeloj od korone. Gospodin Polašek ostavljen u potpunosti sam. I ne samo to. Upozorili vrli ?lanovi tog i takvog sustava s druge strane telefona, da se nije za zezati s ovakvom stvari. I da bi odbije li primiti, odnosno nastaviti u njihovom domu brinuti za nepokretnu ponavljam suprugu (posljedice nedavnog moždanog udara nema potrebe spominjati), mogao u?i u zonu krivi?ne odgovornosti?! Koje?! Po kojem zakonu?! Možda bi gospodin Polašek tako, bore?i se za bolju skrb svoje nepokretne i COVID pozitivne supruge, a da pritom ne ugrozi samog sebe, odnosno svoj život (da ponovimo, ona ima 74 godine on 80. Rizi?na dakle, skupina. Nekom još nije jasno, s druge strane telefona?) mogao odgovarati po onom ?lanku koji propisuje djelo namjernog širenja zarazne bolesti?!

Puno uskli?nika i upitnika, zar ne? ?ini se nemogu?im? Pretjerivanjem? A vidite, tom samom i ostavljenom gospodinu Polašeku ju?er je bila realnost. Ok, u ovoj pri?i sva sre?a postoji i brižni sin Denis Polašek, ali ni on ne smije u?i u stan pomo?i ocu. Dakle, briga za njegovu suprugu gospo?u Ankicu, i bojazan za sebe samog kako je to u pri?i gospodina Zdravka, u ovom društvu je posve mogu?a. Društvu sve ve?e samosti. U kojem se svi sve više brinu samo za sebe, i one eventualno najbliže. Dakle preko toga, nije uputno iskazivati preveliku solidarnost. Jer, sustav i u brizi za sebe samog, i one tvoje najbliže može kazniti. Zamisli što može u?initi ako moja briga krene onkraj brige samo za sebe?

Nije to jedini slu?aj te vrste ovih mjeseci. Možemo se sjetiti pri?e s po?etka studenog, kada zbog proboja virusa u dom za starije osobe 83-godišnju gospo?u šalju ku?i, njenoj k?eri. Ne ?udi njeno brzo oboljenje od korone, smještanje u bolnicu. Pa onda otpuštanje ku?i, u trenu kad i njena k?er završi u bolnici zbog istog razloga. Starija gospo?a biva poslana ku?i na brigu unuci, tako?er COVID pozitivnoj. I tako u krug.

Uz tu svu brigu o starijim sugra?anima, stiže nam danas i vijest o ?ak 50 domova u kojima se te naše seniore ??uva? u groznim uvjetima. Svaki peti dan u nas u ovoj godini, kako javlja Jutarnji list, otkrije se jedan ilegalni obiteljski dom. Na crno je bila smještena ?ak 1091 osoba. Ova pri?a u javnost se probila nakon tragedije doma u Andraševcima, u kojoj je u jednom takvom smještaju tijekom požara stradalo šestero naših starijih sugra?ana. Revizija koju sam za Al Jazeeru Balkans snimao tada na tu temu, otkrila je još dva doma – jedan s prekobrojnim šti?enicima, drugi s manipulativnim odnosom prema njima u svrhu pribavljanja njihovih nekretnitna, što je ponosni vlasnik ?ak priznao ne vide?i nikakav problem u tome. Inspekcije su izašle na teren, štono se kaže. I ništa se od tada nije promijenilo. A ?ini se da i ne?e. Jer, eto i nakon što su otkriveni ilegalni obiteljski domovi, i nakon zabrane njihova rada ? šti?enici ostaju živjeti u zatvorenim domovima, jer nemaju gdje?!? Nemaju gdje? Nemaju gdje?.

Samost. Mislim da sam izmislio možda tu rije?. Ali nekako mi paše uz ova dva primjera. To je meni stres ovog Adventa. Ne ku?ice, kuhano vino, svjetlosne ?i?e po trgovima, kobasice i fuliranje uz fritule i podosta alkohola. Ta slika razdraganosti me?usobne pretjerane ljubavi i empatije, kao neke “must have” maske koja se stavlja tih ?etiri tjedna pred Boži? i Novu godinu ionako je krhka slika koju je u godinu dana kao porculansku posudu razbio jedan nevidljivi virus. Moglo bi se re?i, koliko god smo se navikli na maske koje moramo nositi posljednjih mjeseci, jedna druga maska ? ona našeg društva, punog empatije, solidarnosti, brige jednih za druge, ?ini se pada svakim danom sve više.

I ako me netko pita stvara li mi tjeskobu ovaj otužni Advent, rekao bi ne. Tjeskobu mi stvara ta izmišljena rije? samost. I ljudi koji nisu ve? ju?er, ako su vidjeli pri?u i muku gospodina Polašeka, pa iako i samo virtualno na društvenim mrežama kriknuli ? niste sami gospodine Polašek! Pomo?i ?emo vam. Mi ?emo zvati sve te silne predstavnike sustava!

Naravno da takvog ne?ega ne?e biti ni nakon ovog teksta. I doista u?init ?e vam se ton njegov pomalo mizantropski. Ali vjerujte mi nije. Ja vjerujem zapravo u ljude. I da ?e sve ovo s virusom pro?i. Samo, ipak valja se u to nešto kvalitetno ljudski, s vremena na vrijeme podsjetiti. Pa ako nas sve ovo zdrma u tom smjeru, neke koristi i od te vražje boleštine.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Quod licet Iovi, non licet bovi. | Osobna terapija

?U jednom trenu pobunit ?e se ljudi? ? kaže mi Drugi. Pitam ga – “Zašto?” ?Pa, dobro ?ovje?e, koliki ti prag imaš tolerancije Roberte, u ime svih nas u tebi?? ? odmah iznervirano protupitanjem uzvra?a. Meni opet dolazi isto pitanje na pamet ? pa zašto? ?Koliko ti je poslova propalo? Ili hajde da kažem, nama svima skupa? Jesu li ti poslovi propali zato što si nesposoban, zato što si prodavao zjake i gluvario, ili zbog ne?eg drugog? Jesi li kroz ova dva mjeseca kao trgova?ki putnik udarao po pragovima raznih ureda, dogovarao, pregovarao i na kraju ve?i dio poslova uspio dogovoriti? U suludo vrijeme? A zašto nisi upio, zašto se sve otkazalo? Je li opet zbog tvoje nesposobnosti, ili zato što se pravila mijenjaju iz dana u dan, ne zato što je ova sveprisutna pandemija takva, ve? zato što su pravila dvostruka i izmjenjiva gotovo svakodnevno.? ? izgovara sada svoj sada ve? pomalo bijesni monolog Drugi. ?Ali kako je drugima, tako je i nama.? ? pomirljivo ?e Tre?i. ?etvrti samo šuti, odlu?io je ovu raspravu ?ini se presko?iti.
Kako je drugima, tako je i nama. Da, doista bi tako trebalo biti. No, nije svima isto. Bolest je tu, o njoj ne treba više trošiti rije?i. Pomalo mi postaje zamorno slušati upozorenja, koja smo davno trebali prihvatiti, i prilagoditi se. Kako kaže dr. Ivana Šmit, predsjednica Hrvatske udruge bolni?kih lije?nika koji s nogu spadaju ve? mjesecima, teško je iz pozicije premorenog medicinskog osoblja shvatiti potrebu za riskiranjem partyjima, zabavama, raznim kolinjima, vjen?anima u punoj mjeri unato? svemu. Jednostavno je sebi?no prema njima, ali i prema ostatku gra?anstva koji se mjera ipak pridržavaju.

Elem, ne razmišljam o tome. Ve? o onom pravu na bivanje, na rad, egzistenciju koja se ukida, ?ini se nepotrebno. A sve zbog ?mjera?, koje doznajemo nitko nije tražio. Tako su ugostitelji zatvoreni, a da ?ini se epidemiološka struka nije rekla da su kafi?i mjesta zaraze. Hajmo se pretvarati da jesu, i da doista valja ukinuti kafi?e, da doista treba zaustaviti socijalnu komunikaciju, ukinuti cijelu event industriju, kazališta, kina, filmsku industriju, snimanja, da doista treba ukinuti i škole te djecu ostaviti njima samima, dok roditelji ipak rade u svojim uredima, dok je to dopušteno. Od ?ega da ti ljudi žive? I tu dolazimo do onog što Drugog toliko ljuti. “Quod licet Iovi, non licet bovi. – Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.” ? tako to nerijetko spominjemo u paušalnim iluzornim raspravama, koje nerijetko ništa ne rješavaju. Znate one rasprave, u kojima svi znaju sve. Kako riješiti gospodarstvo, zdravstvo, pravosu?e, kako voditi nacionalni nogometni tim, što u?initi u turizmu? Ali, ova gotovo poštapalica, danas je nažalost više nego li ikada prigodna. Jer, suosje?anje na rad i pravo na njega, na egzistenciju, ne zna?i tim ljudima ništa. Jer, oni nisu isti. Jedni imaju mogu?nost taj rad zaboraviti, a da je pritom njihova egzistencija osigurana, netaknuta. I samim time nisu jednaki. I ne mogu ni su?utno razumjeti u koji položaj dovode ove druge, zabranama bez ikakve naknade za njih.

U kojima nema rasprave o PDV-u, raznim porezima, parafiskalnim nametima, koji svima njima, kojima je rad zabranjen, ostaju. Jer osiguravaju pla?u onih koji su im rad zabranili. Istovremeno jedan se ugostitelj u Istri potrudio, uložio, našao put i s ovim mjerama otvorio “drive in” kafi?. Svi se oduševili, došli mu gosti. Prihvatili “novo normalno”. U skladu s epidemiološkim mjerama. Država, sustav, kako god ga želite nazvati nije ni lipe u taj projekt uložio. Dobio bi samo svoj PDV, za svoje pla?e. I što on radi. Hitro šalje inspekciju i zatvara ga zbog semantike. Jer eto, taj ugostiteljski objekt nije registriran kao “caffe bar” i nije mogao nastaviti s radom. Šator koje su opremili, trud koji su uložili, sve ba?eno u vjetar. “Dali smo si truda, neprospavane no?i radi realizacije projekta, ledili se prilikom montaže šatora, i ujutro sretno do?ekali u 6:30 naše prve goste s maskama u debelim jaknama, ispod grijalice? Ništa to više nije važno, jer smo stopirani sa strane ‘Lijepe naše'”, dodao je razo?arani vlasnik Antonio Debeljuh, što je izgubljen novi sistem poslovanja osmišljen radi o?uvanja radnih mjesta i navika njihovih gostiju, a o tome pišu Ve?ernji list i Glas Istre. “Da smo registrirani kao kavana, pivnica, buffet, kr?ma, konoba ili klet iz skupine ‘barovi’ mogli bi nastaviti s radom, ali tko nam je kriv kad smo registrirani kao “caffe bar”. Ve? sat vremena razmišljam koja je razlika izme?u izdavanja pi?a izme?u ovih pojmova i nas kao “caffe bara”, i još uvijek ne shva?am, poru?io je na svom Facebook profilu, pa na kraju rezignirano dodao: “Pakirajte kofere, i bježite iz ove države”.

?Možda bi i trebali!? ? dodaje moj Drugi. ? Što možeš ovdje ostvariti, koliko god kreativan bio?? ? pita me, sad i sam rezignirano. ?A kuda da idem, kome?? ? protupitanjem odgovaram. Stvarno, kuda da idem? I zašto? 400.000 ljudi je egzistencijalno potjerano iz ove države, koju su neki krvavo stvarali, dok su drugi njom mirno s rukom na srcu ovladali, za svoju korist. I sad je vrijeme da po?emo. Svi? ?A kako ?eš opstati ovako, kako ?e taj tvoj Istrijan opstati ostaju?i?? ? pita sad probu?eni ?etvrti, iako sam bio uvjeren da ?e odšutjeti ovu izgubljenu raspravu.

Izgubljenu jer smo ipak nemo?ni, da se sami izborimo za svoja prava. Letargi?no smo društvo postali. U kojem gledamo kako onom do nas traže povrat danih sredstava, jer nije postojao nekakav izmijenjeni papir koji je valjalo dostaviti. U kojem imamo boži?nog “humanitarca godine?, vlasnika stana koji izbacuje svog stanara od 62 godine, jer je pozitivan na koronu. U kojem cijelo susjedstvo ne ustane u obranu ?ovjeka. Kojeg smo ostavili samog. Pa se onda ?udimo, ili se epidemiolozi ?ude, zašto oboljeli skrivaju svoje kontakte ili neki od naših sugra?ana ne dolaze na zakazana testiranja.

Kuda bježati dragi moji od svega toga? Kuda bježati od sveg svog što smo stekli? Ne?u! Ne pristajem, ne odlazim. Ali ne?u ostajati šute?i. Pa iako sam govorio, ili nas par u meni. Netko ?e nešto kad-tad re?i tako?er. Pa ?e ih biti dvoje, pa troje? I to je dovoljno. I neka je Jupiteru njegovo, ali i nas volova ima. A bez nas tih volova, od ?ega ?e taj Jupiter živjeti? Neka se on, a ne mi, zamisli kako ?e jednog dana i na stol sebi i svojoj obitelji ru?ak postaviti. Možda ?e onda biti spreman re?i, e sad idu moratoriji na ra?une, kredite, sad kad ih ja ne mogu i nemam ?ime platiti. Nekako vjerujem da nama tada to ne?e biti bitno. Ali i da ?e glas po glas, biti zbora koji ne?e takvo što dopustiti.

I nije to frustracija, nije to ni poziv na bunt. Sve je to samo zdrava logika. Koja nije i ne može nestati pojavom pandemije. Ona je samo dobar lakmus pokazatelja kakvi smo mi to ljudi, jedni pored drugih. Društvo, u kojem sami biramo što smo. Nikakav Jupiter to ne može nametnuti. Sami to biramo. Naravno da postoji velika mogu?nost da se taj zbor nikada ne?e sastaviti. I da ?e se prije dogoditi vokalne solo dionice. Ali ni to nije razlog da ta glazba propitkivanja nestane. Dok god s druge strane Jupiter ne da logi?ne i konzistentne odgovore, koji se ne?e mijenjati iz dana u dan. I koji ?e samo na nas utjecati, a na njega ne.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Nada se zove Mirna | Osobna terapija

Kasnim s kolumnom, ju?er je trebalo objaviti je. Prekju?er napisati. Ali nije mi išlo. Jednostavno nije. Prazan ekran preda mnom satima. Zatvaram kompjuter, javljam Vanji koja ta moja slova redigira i s Tenom opremi, kako nemam što napisati. Jer sve što bi napisao ovoga tjedna, odiše prije svega – depresijom. 

Zatvaranja, OK ne kao prošli lock down, ali vrlo sli?no. Sve ve?i broj oboljelih, ali što je gore i umrlih. I sad mi se uop?e ne lamentira o tome jesu li umrli od ili s koronom. Ne znam. Brojka me brine. Arena je za mene bila sinonim shopping centra, pa pored nje mjesto glazbe. Ve? se jednom pripremala za primanje oboljelih od COVID-a. Tada uzalud, na sre?u. No od ju?er ona je u funkciji, kao bolni?ki centar, prvi pacijenti su ušli. Nadam se njihovom skorom izlasku i ozdravljenju. 

Istovremeno, taj balans s bolesti nikako da prona?emo. Slušam svog prijatelja Ivana, kojeg mu?i taj nesrazmjer. Nepronalaženje nekakve ravnoteže, koja ne traži negiranje epidemije, ali i ne zaustavlja, ne poništava život. Glazbenik je, od toga živi. Sada mu je to onemogu?eno. Tko ?e ga obeštetiti? Ho?e li oni koji su mu dokinuli pravo na rad, na opet nedovoljno logi?an na?in u kojem uz pravo na rad posljedi?no gubi i pravo na egzistenciju. S druge pak strane nema govora o ukidanju financijskih obveza onima, kojima je ukinuto pravo na rad. 

Nema ukidanja PDV-a, ?uje se od onih koji bez ikakvih ublažavaju?ih mjera uvode zabrane koje utje?u na svakodnevni život. A od kud da ga svi ti ljudi uskoro plate? Doista me zanima kako je taj netko to zamislio? Od kud da se pribave ti novci? Kojim ?e se, da se razumijemo, osigurati pla?e onima koji zabrane i uvode. Koji svoje pravo na rad sebi nisu dokinuli. I imali obraza jasno re?i da su zabrane uveli zbog nas samih. Da smo kao gra?anski kolektiv krivi. Jedini. 

Pritom ne dovode?i ni?im u pitanje sebe i svoje odluke. To što su nelogi?nosti djelo njihovih ruku nema veze. To što danas na terasama na zraku ne možemo sjesti na distanci i popiti kavu, pomažu?i ugostiteljima da se nastave boriti, nema veze. Ali se možemo gužvati u trgova?kim centrima, u redu ispred izloga s natpisom ZARA ŽENA?

Eto, zato nisam imao što napisati. Jer nisam osjetio da imam išta napisati, a što nije crnina. Beznadna skroz. 

A onda mi je skrenuta pažnja na tekst o jednoj meni nepoznatoj djevojci Mirni. Kako meni, tako i jednom broju mladih osoba koje je usre?ila. Ni mediji nisu znali tko stoji iza imena Mirna. Iako, cupkaju?i od sre?e jer pronašli su filmsku boži?nu pri?u za jednokratnu upotrebu, zarad nešto klikova na njihovim portalima. I to je to – lijepo je imati boži?nu pri?u. Nad kojom svi uzdišu u predblagdansko vrijeme, kada je nada izumrla pojava. 

I baš zato me zaintrigirala mlada, skrivena Mirna. O?igledno imu?nijeg osobnog položaja, odlu?ila je svoju imu?nost podijeliti s onim mladim osobama, koji istu nisu imali prilike osjetiti. Ali pritom ne otkrivaju?i svoj identitet, osim osobnog imena. 

“Tražimo Mirnu koja je prije otprilike mjesec i pol – dva mjeseca donirala svoju odje?u u U?eni?ki dom Dora Peja?evi?, a robica je zbog korone stajala u karanteni nekoliko tjedana. Dio Mirnine donacije smo proslijedili stradalima u potresu u Gornjoj Dubravi i ?u?erju, a ono što nismo znali je da je Mirna u svaki kaputi? i sako stavila predivne male porukice pune ljubavi”, napisala je djelatnica Ivana Harapin Gaji? uz fotografije ohrabruju?ih poruka koje je njihova donatorica gurnula u svaki od odjevnih predmeta, na?enih tek slu?ajno pri odijevanju istih, kako pišu mediji. U ovom slu?aju tjednik Gloria. 

Nije ovaj citat slu?ajan, i na njega mi je skrenuta pažnja dok mi se govorilo o toj samozatajnoj osobi, koju se moglo identificirati samo s imenom Mirna.

Poruke u džepovima poklonjenih, skupih odjevnih predmeta, bile su u ova bremenita vremena kada se ?ini da svak brine prije svega svoju brigu, u najmanju ruku neobi?ne. A zapravo samo iskonski lijepe. “Bravo, uspjela si na?i džep. Ovo sam kupila kada sam bila luda, mlada i išla u klub i mislila da izgledam kao da živim u Londonu. Sada idem samo u Lidl i šetam psa, pa se ti iživi u ovom kaputu. Mirna” – kako bi druga?ijim ovako nešto nazvali? U ova vremena nada je kao neki luksuz.. I onda se pojavi jedna Mirna?

Živimo u eri cinizma, vjerujem uz strah od pandemije i njenih posljedica, ne samo iz zdravstvenih ve? i socioekonomskih razloga, jednog od najzastupljenijih osje?aja današnjeg globalnog, ne samo hrvatskog društva. 

?ojstvo, kako to tako lijepom rije?ju krasi crnogorski jezik, raritet je. Arhaizam. Spretno i brzo spremljen u društveno nepoželjne ladice. Patetike. Malogra?anštine. Lažne osje?ajnosti, ili bar kratkotrajne, odnosno još gore – jednokratne empatije. 

U tom ozra?ju pojava jedne Mirne uznemiruje. Jer u njoj patetike nema. Nema ni ?astohlepnog hvastanja humanim ?inom. Jer je Mirna ostala anonimna. Neoprostivo. Kako? Zašto? 

Jer je njoj bio dovoljan papiri? koji je s njenom porukom u tom kaputu ostavila. Pretpostavljeni smiješak kada ga se na?e, bila je o?igledno dovoljna pla?a. Ostalo ovoj Mirni, od koje puno možemo ovih pandemijskih predblagdanskih dana nau?iti, jednostavno ?ini se nije bilo bitno. 

Nije mi se dakle pisala ovotjedna kolumna. Do trena kada sam ?uo da postoji Mirna. Jer dok postoji Mirna, vjerujem da ima i podosta njoj sli?nih. A ako je tome tako, onda postoji i ta – nada. 

A o tome mogu pisati, o tome želim pisati. I eto ti kolumne. 

P. S.

Mediji su na kraju ipak ispratili pri?u do kraja. Razumljivo. Uz pomo? darovanih, koji su odlu?ili zahvaliti Mirni. Tako?er razumljivo. U pitanju je Mirna Savi?, blogerica, vlogerica i radijska voditeljica. 

Ah da, ako je nekome bitno – i k?er našeg poznatog pjeva?a, ali i COVID voditelja emisije na R+ na njegovom samom po?etku Massima Savi?a. Ali i Eni, Massimove supruge koju javnost tako?er samo decentno ponekad vidi. Jer su to ljudi, o?igledno od te sorte. Decentne. 

Pa ako jest bitno ?ija je to Mirna, onda je lijepo vidjeti temelj koji su joj roditelji o?igledno dali. Iako, morali bi znati kako je ona Mirna o kojoj ništa nismo znali, još uvijek tu. Svoja, prije svega. Naša samo ako odlu?imo, da njen primjer shvatimo da nade doista ima. Da ?ojstva oko nas dok raznih Mirni ima, nije i ne?e tek tako nestati. 

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Prepirka u troje, ?etvoro… | Osobna terapija

Nije ovo bio veseo i optimisti?an tjedan. Brojke oboljelih od te nesretne boleštine svakodnevno rastu. 3000 ništa nam neobi?no više nije ?uti? Saživjeli smo s njima.

A nekada je i 100 bila brojka koja nam je utjerivala strah u kosti. A danas? Danas imamo razli?ite stavove o životu s njom, kako nam paše, rekao bih. Onaj Drugi ja, u prikrajku ima potrebu cini?no dodati ? ?Kako si fin i pristojan. Ne spominješ ono što te zapravo mu?i, jer eto, fino odgojeno dijete patrijarhalnih temelja koje dobro zna što se smije, a što ne smije re?i, ne može si tek tako dopustiti da blene što mu je na umu.” .

Onaj Tre?i brani me, baca argumente o tome da onaj prvotni ja jednostavno zna gdje je granica. ?etvrti pita “Koja granica?” Granica poštivanja ne?ije patnje, odgovaram. Drugi spremno pita: “Je li ta granica tu?e zdravlje? Ako jest je li ona ja?a od ne?ijeg sje?anja, o?uvanja tog sje?anja ubijenih i nestalih?”.

Vukovar je naravno naša tema. I ono što on simoblizira, svu patnju kroz koju su ti ljudi prošli, sav bol koji još uvijek nije nestao. I koji ?e teško nestati dok velik broj njih ne zna gdje su im nestali ?lanovi obitelji završili. Dok im taj grob ne prona?u, na kojem im barem neki cvijet i svije?u mogu u spomen položiti. Ali i ono što je rizi?no u ovogodišnjem obilježavanju, zbog ?novog normalnog” toliko spominjanog ovih dana, koje svi navodno zajedno živimo.

Tre?i staje u moju obranu, dodaje kako ne možemo narediti nikome da, eto, prigodno na bol i nestale ove godine zaboravi. I takvo što nitko nema pravo oduzeti, pravo na tu bol, na spomen. Drugi se složi, ali protupitanjem nastavlja: ?Zar se nije moglo sve to u ovom kontekstu obilježiti uz manje rizika? 500 ljudi je odre?eno da ove godine može do?i na obilježavanje. Došlo ih je 10.000.

Dva dana kasnije, javna okupljana su svedena na 25 osoba. Nije li to stvaranje dvostrukih kriterija? I kakva je poruka poslana svima koji bi morali shvatiti ozbiljnost situacije i apele izmorenih lije?nika, kada se u odre?ene svrhe sve to može tuma?iti i druga?ije. Bilo da je to za svetkovine Za Križem, parlamentarne izbore ili tužnu obljetniceu pada Grada.

?etvrti oštro klimaju?i glavom podupire Drugog, dok Tre?i sada sliježu?i ramenima posustaje u pronalaženju protuargumenata. I doista, i sam pomislim imam li ja nekakav protuargument? Nemam, iako osje?am sve ono što taj Grad i to sje?anje tih dana donosi pa budi potrebu da se, korak po korak, u tu kolonu stane.  

Grad koji je ubila jedna netolerancija. Mržnja. Ubijan je tjednima, sve do dva dana nakon Me?unarodnog dana koji obilježava i slavi toleranciju u cijelom svijetu.

Tre?e desetlje?e nakon tog ubojstva Grada, u ?ast i za istu vrst ljubavi prema ljudskom – dakle upravo toj toleranciji – Zagrebu je grafi?ki dizajner s newyorškom adresom Mirko Ili?, podario izložbu koja njeguje tu ljudsku protuvrijednost naspram mraka. I opet se pronašao onaj koji je iz tog mraka odlu?io iza?i. Pokušao poništiti svjetlost. Znakovljem. Ponosno ispisani, grafiti koji ?e ga u?initi herojem. Istog tog mraka koji je poništio jedan Grad, a na ?iji se spomen taj nepoznati ?hrabri? netko zasigurno busa u prsa kao svoju najve?u svetinju.

Teško je Ili?u bilo objasniti zašto želim s nijm razgovarati javno u Ricochetu, emisiji koju vodim s Topssyem. Što da ikome on objašnjava nakon svega, treba li se on ikome opravdavati?

Ipak, ?ini se da ga je ponukala jedna druga vrlina koja mi se vrlo jasnom u?nila kad je on u pitanju. Social awerness, te dvije rije?i mogle bi biti njegov sadašnji svakodnevni pogon. Društvena svijest, ili osviještenost kako bi mi rekli, nešto je što  je kao pojam gotovo arhaizam u našoj svakodnevnici. Pogled na onog Drugog, Druga?ijeg. Na njegovu perspektivu. Budu?i da živimo život u kojem smo centar samo Mi, naše Jastvo. Nitko drugi. Zaboravljaju?i kako ve? pored prve druge individue do nas, mi jesmo, instantno postajemo onaj Drugi. Jer nema i ne postoji Istost sviju.

Ne znam je li ga to ponukalo na pristanak za razgovor, no ono što je iz njega proizašlo zasigurno nije bila gor?ina. Ni najmanje. Ve?, zabrinutost. Tuga rekao bih. Jer kako druga?ije tuma?iti ono što je na kraju na naša pitanja i molbu za komentarom vandalizma nad izložbom odgovorio?

?S kojim pravom netko to do?e uništiti? Povrh toga pojavljuje se i ta mržnja. Zna?i, imate izložbu tolerancije na koju netko napiše rije? ‘smrt’. Ta osoba nekome želi smrt. To je jako velika rije?. To je tako dramati?no, a imam osje?aj da o tome ljudi ni ne razmišljaju. Željeti ne?iju smrt! Pa koliko godina ta osoba ima, što ta osoba zna o životu i smrti? – upitao se Ili? u toj emisiji.

Željeti ne?iju smrt?

Da, težak  i zapravo odista tužan tjedan. Kako god to okrenete, racionalizirate, sa svim vašima unutar sebe skupno raspravite, argumentirate? Ostaje samo ono tužno ovog tjedna? A novi tek dolazi?

?uvajte se u njemu, ?uvajte one oko sebe. Pa makar i iz sebi?nosti, da ne ostanete sami. Jer što ?emo u danima koji dolaze, ako se okrenemo oko sebe – a tamo ne na?emo nikoga?

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Praznina oko nas | Osobna terapija

Priznajem, nisam o?ekivao toliko reakcija na nešto što bi mogao nazvati svojim prvim iskustvom, s ne?im što se možda može nazvati kolumna. Iz istih razloga koje sam u toj prvoj osobnoj terapiji napisao. Jer se radi o prostoru u kojem s dvije noge nikada nisam posve zakora?io. A onda, nakon što sam je iz sebe izbacio na ?papir? što se bijeli na mom praznom kompjuterskom ekranu, doista smo se ja i onih mojih ostalih nekoliko JA osjetili uistinu ? dobro. Terapija je ?ini se imala nekog smisla, barem osobnog. Po nekim javljanjima, ?ak i onkraj samog osobnog.

Što mi je otkrilo koliko zapravo tišti ljude sama svakodnevnica, koju smo prisiljeni živjeti u nekim posve ludim okolnostima. ?Hvala na iznošenju vlastitog dijaloga sa vas nekoliko Roberta. Prepoznajem moje promišljanje, moje osobne borbe mene i sebe. I dalje bez konkretnog odgovora jer ga nema, a možda nije ni potreban. Možda probudi empatiju kod nekoga, možda još netko porazgovara sa svojih nekoliko ja…?, napisala mi je Andrea me?u ostalim dragim ljudima koji su se neo?ekivano javili nakon objave prve Osobne terapije. ?ini se da ja i moji JA nismo usamljeni slu?aj.

A o tome nemiru i strahu od samih sebe posve neo?ekivano govorio je Topssyu i meni  dr. Miroslav Radman, prekju?er u emisiji Ricochet. ?Ne bi bilo dobro kada bi nas ovo sve što prolazimo odvelo isklju?ivo prema strahu?, dobronamjerno je izrekao i nama, i našim gledateljima. I doista, bio je u pravu. Samo teško je prona?i formulu kako se ne prepustiti osje?aju straha, koji nas je okružio sa svih strana. Bilo da se radi onom od bolesti, ili ako smo njoj uspjeli izma?i, onom egzistencijalnom.

Gledam meni blisko djelovanje ovog tjedna, ono kolega sa Zagreb Film Festivala. U posve nemogu?im uvjetima Festival ipak rade. U tom digitalnom obliku. A publika im se ne da, nije ih ni u ovim uvjetima napustila. Tada se taj trud, pa i strah posve isplati. Na njemu se valja nakloniti, i nadati se da se takva verzija Festivala ne?e više nikada ponoviti.

S druge pak strane, ovog istog tjedna slušam pri?e onih koji su se morali predati. Barem privremeno. Zatvoriti svoje tvrtke, dati otkaze, neki od njih dobiti otkaze. I sa tim osje?ajem krenu svojim obiteljima. S pitanjem što sutra. Ne?ete ?uti njihove pri?e u headlinesima mainstream medija, rijetko ?e se na?i na naslovnicama tiskovina. Osim ako njihov slu?aj nije nekako frapantniji, šokantniji od onih drugih. Pa ?e omogu?iti dodatni klik.

Nakon deset godina, ?itat ?ete vijest i analize jednog procesa koji traje gotovo deset godina. O presudi jednom premijeru, njegovim suradnicima i stranci. Vijest koja je trebala biti aktualna, s razlogom, prije toliko godina. Danas, ve?ina na nju odmahuje rukom. Koga to zanima, letargi?no ?e i one vanjske, i one unutarnje osobnosti s kojima ste svakodnevno u dijalogu.

Jer taj svijet, politike koja se opetovano bavi sobom, kao da živi neku paralelnu virutalnu dimenziju. U kojoj nema previše prostora za te osobne pri?e, osobne sudbine. Jednostavno sav prostor zanimanja preuzimaju razne strategije za godine toliko daleke od današnjice. I ponovno zamorno prepucavanje oko njih. Kako bi se spretno pobjeglo od te svakodnevnice u kojoj, ?ini se, nitko ne vidi rješenje.

Nije ovo nikakav J’accuse sa strane mene i mojih unutarnjih sugovornika, više promatra?ki stav. Jer rijetko nam kao individuama daju mogu?nost da budemo sudionici, sukreatori bilo ?ega ovih dana u nas. Jedino što nam se preporu?a je ?uvajte se svega, samodisciplinirajte se. Dok nas istovremeno za?u?uju dvojbenim posve razli?itim, da ne kažem opre?nim odlukama. Za one orwellovski jednakije od nas ostalih, vjerojatno važnijih izuzetaka koji se uvijek prona?u u svakoj nesre?i.

Bjelovar je od danas ušao u dvotjedne strože mjere. U tom odnosu jednakih, želimo im da iz njih brzo iza?u. I da se normalnom skoro vrate. U kojem ?emo se mo?i lišiti straha. Što nije lako, kada vam je sve ve?i broj onih koje znate koji su oboljeli ili pak završili u bolnici. Ipak, velik je broj onih koji se ne?e lako predati. Unato? svemu?

I taj krug malih ljudi, kako ih naziva i slavi jedna glazbena uspješnica usred korona pandemije, vjerojatno nas sve odlu?no drži iznad vode. I zato, ?itamo se i idu?eg tjedna, s glavom iznad te vode.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #spaceoffreedom

VOL. 1 | Osobna terapija

“Rije?i nisu moje igra?ke.”, mogla bi biti parafraza jednog stiha kada je u pitanju nastajanje ove kolumne. Slika i ton alat su kojim sam se služio u ovo nešto prošle karijere. Alat za kojim sam posezao onda kada nisam u postoje?em okviru mogao re?i ono što me, prije svega, tištilo. Ili je tištilo moju okolinu, društvo, protagoniste koje sam pratio.

No, kako sve više kora?amo ovim “novo normalnim” vremenom, sve manje svatko od nas koristi ili radi ono što je svakodnevno godinama radio, kako se izražavao ako je bio od onih koji se bave kreativnim poslovima.

Jednostavno, zaustavilo nas je to ?novo?. Na više na?ina. Pa je tako i kod mene stvorilo svojevrsnu zonu tjeskobe. Tjeskobu neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti, kao neki PTSP koji ne znate definirati. ?Novo normalno? stvorilo je još jednu dodatnu stigmu, stigmu odlaska u ordinaciju, gdje te strah biti u nekoj zatvorenoj prostoriji, pa makar i ležao i pri?ao za svoje dobro. A kod psihijatra ili psihologa više nije da nije uputno odlaziti. I tako krenete, sam sa sobom, u neku osobnu terapiju.

Više sam puta sebi i drugima govorio kako nas u meni ima više. Pri?amo svako jutro, popodne ili pred san. Dijalog je to konstantan, nerijetko i disonantan, dakle bez nekog posebnog slaganja. Ne znam kako je s vama, ali da, ?esto se uhvatim kako pri?am s onim drugim u sebi, pa i tre?im i ?etvrtim. Vjerojatno sada dok ?itate ima vas koji pomišljate ? Eto ga, znao sam, taj Zuber ipak nije normalan.

?estitam, u tom smislu, bili ste u pravu. Iako, u eri ?novog normalnog? nisam više siguran što je to definicija normalnog, i koliko zapravo nas/vas u današnjem društvu potpada pod definiciju tog i takvog normalnog današnjice?

Ne mislim pritom na pandemiju, virus ili njegovo širenje. Nemam dovoljno epidemiološkog znanja da bih o tome javno iznosio sud. Pitan sam jednom prilikom da ga javno iznesem, odgovorio sam kako takvo što smatram neodgovornim budu?i da potrebnog znanja za takvu javnu izjavu nemam. I dalje sam istog mišljenja. No, to ne zna?i da sam ?cijepljen? od svakodnevice koju je ova pandemija prouzro?ila. Neizvjesnosti koju je stvorila. Svakodnevice u kojoj je sve obrnuto.

Možda bi bilo uputno za?initi ovaj prvi kolumnisti?ki obra?un samoga sa sobom nekim Trumpom ili Bidenom, klubom u Slavonskoj, ratom dvaju politi?kih brda. No, mislim da i za te teme ima meritornijih, pametnijih i u?enijih od mene, koji o tome pišu i pisat ?e u danima koji dolaze.

Mene brine nešto posve drugo. Recimo, ju?erašnja naslovnica Jutarnjeg lista, u kojem ?itam dramati?ni apel sutkinje Nevenke Baran, majke dvoje stopostotnih invalida, koja je pismeno poslala apel u ime svih nemo?nih. Moli da se prekine s apsurdima zbog korone. Njenoj nepokretnoj djeci više ne smiju do?i terapeuti, jer je njen muž dobio temperaturu. Da se odmah razumijemo, otklanjam onu mogu?nost pripisanog pateti?nog altruizma u ovim retcima. Moja briga je posve suprotna. Rekao bih ?ak i sebi?na.

Govorim o onoj dozi sebi?nosti koju bi preporu?io svakom od nas. U kojoj je briga za drugog zapravo briga za sebe. Jer, zamislite da se upravo ovo što govori odlu?na sutkinja dogodi nama, nekom od naše obitelji? U društvu koje svakodnevno kro?i prema tom, sada ve? podosta od mene spominjanom ?novom normalnom? u kojem, osim pandemije, više ništa ne?e biti bitno? U kojem moždani udar postaje tek vaša isklju?iva briga. Ne i zdravstvenog sustava.

U kojem je infarkt, Parkinsova bolest, Alzheimer, bilo koja onkološka bolest, razlog da kažete ? ah, dobro je, nije Korona? Zašto? Jer se sve ove bolesti doga?aju samo “nekom drugom”, ne i onom pored njega, odnosno ne nama? Dok je COVID prijenosan, pa se može dogoditi i nama? Od po?etka pandemije preminulo je oko 7 000 onkoloških bolesnika. Istovremeno oko 700-tinjak je osoba preminulo od COVID-a. Odmah naglašavam, svaki je život važan, svaki je gubitak važan. Ne mislim da ima važnih i važnijih.

No, kada COVID pobje?uje? Isklju?ivo kada se širi? Ili je potpuno pobijedio onda kada i ?proširi? život, koji je zbog njega zapravo zaustavljen?

Kada sve mora stati? A ako mora stati, rješavamo li posljedice? Što na to kažu svi oni koji gube posao, egzistenciju, koji ne znaju kako ?e kruh staviti na stol sebi, svojim obiteljima, svojoj djeci? Ako zaustavimo u potpunosti taj život, kako u njemu preživijeti? I je li u toj verziji života prevladava maksima – brini se isklju?ivo sam za sebe i svoje bližnje, sam si. Onako kako su sami bra?ni par Baran sa svoje dvoje djece stopostotnih invalida.

Živjeti odgovorno, paziti na sebe i druge oko sebe kada je u pitanju COVID ? apsolutno je, rekao bih, obavezno. Ali možda postoji put da se ovaj postulat ostvari, a da pritom taj život ipak posve ne zaustavimo? Ili je ve? za to kasno?

Eto o tome pri?amo ja i ja, a bome i ja i ja. Skupimo se nas ?etvero, petoro u meni samom, pa tu osobnu terapiju provodimo u novim okolnostima. Video i zvuk nisu mi bili dovoljni da negdje filter tih razgovora proguram. A papir istrpi svašta, pa mi se u?inilo da može i ovih nekoliko redaka.

Do sljede?e prilike.