Nina Ivančić i Damir Sokić zajedno izlažu u Galeriji Kranjčar

U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u tijeku je zajednička izložba dvoje jako zanimljivih umjetnika: Nine Ivančić i Damira Sokića i može se pogledati do 13. lipnja 2022. A što vas u galeriji čeka saznajte u tekstu predgovora kustosa Vanje Babića.


Već sama informacija o zajedničkoj izložbi Nine Ivančić i Damira Sokića kod svakog će osviještenog poznavatelja i štovatelja njihovih dosadašnjih umjetničkih opusa – a takvih srećom ne nedostaje – isprovocirati veliku radoznalost, pa čak i svojevrsno radosno uzbuđenje. Za to postoje barem dva razloga. Prvi, dakako, proizlazi iz jednostavne i banalne činjenice da se spomenuto dvoje autora i životnih partnera na zajednički izlagački istup odlučilo tek nakon gotovo pola stoljeća kontinuirane i zapažene nazočnosti na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni. U prošlosti se, naime, umjetnička kolaboracija Nine Ivančić i Damira Sokića svodila isključivo na internu, intimnu te – po svemu sudeći – aktivnu i obostrano poticajnu razmjenu mišljenja ili zapažanja o idejama odnosno  izložbenim projektima na kojima bi netko od njih dvoje u datom trenutku zasebno radio. Drugi razlog, međutim, s umjetničkog je aspekta znatno relevantniji, a tiče se odgovora na intrigantno pitanje kako će Nina i Damir zajednički pristupiti problematici postavljanja vlastitih radova u vizualno potentne međuodnose unutar relativno nevelika galerijskog prostora. I njezini i njegovi ovom prigodom prezentirani radovi mogli bi, dakako, itekako uspješno funkcionirati i u kontekstu eventualnih zasebnih izlagačkih istupa, ali složeni i mnogobrojnim mogućnostima bremeniti izazovi uspostavljanja kreativnog dijaloga između dvoje autora ovoj će izložbi neprijeporno priskrbiti dodatnu draž.  

Izlošci Nine Ivančić u odnosu na one Sokićeve već na prvi pogled posjeduju posve suprotne formalne, sadržajne, medijske, pa i poetske karakteristike. Njezini radovi nalaze se, dakle, na galerijskim zidovima, njihova estetika izvire iz kultivirane i dosljedno provedene discipline izričaja, ne posjeduju nikakve simboličko-narativne konotacije, a sačinjeni su isključivo od (ne)obojanih ploha papira. Damirovi radovi, naprotiv, šire se trodimenzionalnim prostorom, u estetskom smislu karakterizira ih lucidna “razbarušenost”, neki, zapravo, predstavljaju svojevrsne  objet trouvé, njihovi uglavnom zagonetni nazivi proizlazit će iz intimnih, nadasve kompleksnih te ekstremno individualno tretiranih asocijativno-simboličkih misaonih premisa,  a realizirani su u izrazito raznolikim materijalima. Sve pobrojene i suprotstavljene karakteristike njezinih odnosno njegovih radova neće, međutim, rezultirati vizualnim ili koncepcijskim kaosom, već jednom doista začudno elegantnom vizualnom kompatibilnošću odnosno komplementarnošću.

Nina ovom prigodom izlaže kolaže koji na prvi pogled uopće ne asociraju na kolaže, a ono što odmah upada u oči preciznost je i kompozicijska usklađenost njihovih geometrijskih formi. Također, nemoguće je odmah ne zamijetiti i  kolorit, ekstremno jednoličan u kontekstu pripadajuće mu plohe, ali istodobno i minuciozno usklađen s koloritom (ili akromatikom) preostalih ploha unutar cjelokupna kadra slike. Riječ je, zapravo, o ritmički tretiranim kromatsko-akromatskim dvozvučnim ili trozvučnim akordima, čija sofisticiranost proizlazi kako iz autoričina lucidna reduciranja formi  isključivo na pravokutnike ili kvadrate – zamjetno je odsustvo bilo kakvih dijagonala – tako i iz njezina nadasve odgovorna pristupa kreiranju boja i njihovih nijansi. Tek pri pažljivijem gledanju posve izbliza, promatrač postaje svjestan kako se radi o tehnici kolaža. Osnovna radnja pri nastanku ovih slika – dakako uz bojanje – bila je, dakle, rezanje. Nina će plohe papira precizno izrezivati te postavljati u određene omjere, uzimajući pritom u obzir unaprijed zadane te uvijek identične dimenzije odabranih formata. A kao indikativan i jedva zamjetan postupak prilikom osmišljavanja ovih kolaža svakako valja istaknuti i autoričino posezanje za preklapanjima pojedinih papirnatih površina u svrhu definiranja njihovih uzajamnih  omjera. Nina Ivančić unutar korpusa suvremene hrvatske umjetnosti prepoznata je kao najistaknutija predstavnica neekspresionističkog vizualnog izričaja, a ovom prigodom izloženi kolaži – ali sada u apstraktnom kodu – nadograđuju njezina ranija promišljanja. To će na određeni način sugerirati i njihovi nazivi koji sadrže isključivo kolorističke odrednice, baš kao što su se prije toga nazivi slika/crteža aviona ili brodova sastojali tek od njihovih tvorničkih odnosno tipskih oznaka.

U malom i na određeni način izdvojenom dijelu galerije Damir Sokić postavio je svoju instalaciju Kolekcija 2022. Sastoji se od petnaestak na starim kartonima i u omjeru 1:1 kopiranih slika velikih majstora epohe modernizma – Maljeviča, Légera, Mondriana, Picabije, Albersa – koje, baš poput robe u prodavaonicama odjeće, vise na prigodnim vješalicama. Sokić kopije izvodi krajnje precizno i s velikim respektom naspram originala, odbacujući  pritom i najmanje primisli o bilo kakvoj konceptualnoj subverziji. Uostalom, pojam subverzije u današnje je vrijeme kasnog kapitalizma i beskrupuloznog karijerizma što dominiraju umjetničkom scenom posve devalvirao, pa bi se u ovome slučaju – uz principijelno odavanje priznanja jednoj herojskoj umjetničkoj epohi –  možda uvjetno moglo govoriti i o svojevrsnoj subverziji uvriježena shvaćanja subverzivnosti. Rad Corner stone – Centurion zapravo predstavlja objet trouvé, a radi se o ugaonom kamenu izdvojenom iz vlastita arhitektonskog konteksta s jednom zaobljenom plohom razvedenom kanelirama. Asocijacija na klasiku, štoviše antiku, u ovom je radu, istodobno intuitivnom i duboko promišljenom, posve razvidna, a kamene kanelire pridavat će mu i simboliku trajnih vrijednosti, ali također i varljive lakoće. Baš kao što će dvije gromade – veća crna i manja bijela – stiropora pod nazivom Isto mjesto na određeni način simulirati težinu s obzirom da se doimlju poput kamenih blokova. Oba stiropora Sokić je svojedobno pronašao na otpadu Akademije likovnih umjetnosti, a njihovo spajanje i izlaganje u galeriji ostavlja utisak gotovo pa simbolična čina prožeta elegantnom patetikom. Amnezija je pak rad sačinjen od modernističke stolice s apliciranim valovitim tkaninama. Još jednom, dakle, kanelire – ovoga puta uistinu meke i lagane – s asocijacijom na povezivanje klasične antike s epohom modernizma. Uostalom, modernizam je u današnjem kontekstu posve legitimno nazivati suvremenom klasikom, a Sokić je toga itekako svjestan. I na kraju pet vertikalnih metalnih šipki s minijaturnim zastavicama pri vrhu u mondrianovskoj gami crne, bijele, žute, crvene i plave. Ova instalacija naslovljena To smo mi kao da utjelovljuje svojevrsnu žudnju za sve malobrojnijom umjetnošću koja proizlazi iz jasnih i nepokolebljivih stavova, odnosno – kako to Sokić voli isticati – iz velikog “ne” što prkosi velikom “da”. Instalacija je to koja na određeni način progovara i o umjetničkoj etici, i kao takva kao da sažima jednu od osnovnih poruka ove cjelokupne izložbe.

– Vanja Babić, kustos izložbe

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Galerija Karnjčar