Retrospektiva Abbasa Kiarostamija | Kino Tuškanac

Tijekom tjedna moći ćete pogledati retrospektivu jednog od najznačajnijih svjetskih filmaša Abbasa Kiarostamija. Program otvara remek-djelo Krupni plan (1990), bizarna priča o varalici koji se lažno predstavljao kao iranski redatelj Makhmalbaf. Kiarostami je originalnom narativnom strukturom rekonstruirao događaje koji su doveli do uhićenja i suđenja, kombinirajući iskaze ljudi, igrane sekvence aktera koji igraju sami sebe, dokumentarni zapis suđenja te pojavu samog Makhmalbafa. 

U utorak prikazujemo nagrađivani film Gdje je kuća mojega prijatelja? (1987), prvi dio neformalne Koker trilogije i najzaslužniji film za redateljevu međunarodnu afirmaciju. Posrijedi je dirljiva dramu o dječaku koji se daje u potragu za kućom školskog druga u susjednom selu kako bi mu vratio njegovu bilježnicu (kolegu će inače zbog nenapisane zadaće izbaciti iz škole), pri čemu naizgled banalan zaplet dobiva egzistencijalnu težinu. 

Slijedi Kiarostamijev cjelovečernji prvijenac Putnik (1974), impresivna drama koja pruža iskren uvid u iransku svakodnevicu tog vremena. Već se u ovom filmu mogu razabrati neka od kasnije stalnih obilježja njegova autorskog rukopisa, od naglašenog minimalizma i pseudodokumentarizma, minimuma dijaloga, motiva putovanja do korištenja izvornog zvuka i rada s naturščicima, osobito djecom. 

Na programu u srijedu je Provjerena kopija (2010), redateljev prvi dugometražni film realiziran izvan Irana. Posrijedi je priča o povjesničaru umjetnosti koji nakon promocije knjige s vlasnicom male toskanske galerije odlazi na razgledavanje mjesta, a nakon što mještani pomisle da su bračni par, oni se počnu ponašati kao da su u braku, čineći nejasnim jesu li se doista tek upoznali i samo se pretvaraju da su u braku, ili su doista oženjeni, a tek hine prvi susret.

Kasnije isti večeri prikazat ćemo Iskustvo (1973), Kiarostamijev prvi srednjemetražni film koji je realizirao u okrilju Zavoda za intelektualni razvoj djece i mladih (Kanun), čiji je bio suosnivač. Kao i ostala djela iz rane faze njegova stvaralaštva koja su realizirana u stilu talijanskog neorealizma, Kiarostami se i u ovom filmu bavi sudbinama djece i mladih u emotivnim i moralno dvojbenim situacijama. 

Četvrtak donosi I život se nastavlja (1992), drugi dio Koker trilogije u kojem se osvrnuo na posljedice razornog potresa u Iranu 1990. U filmu pratimo filmskog redatelja i njegova sina koji kreću na put prema Kokeru. Pritom upoznaju mještane koji su osobno svjedočili razornom potresu, a stižu i do ruralnog predjela u kojem je redatelj snimio raniji film. Ponovno se susreću s nekoliko ljudi koji su sudjelovali u filmu, a upoznaju i mladi vjenčani par koji će se pojaviti u trećem filmu.

Iste večeri prikazat ćemo i zaključni dio trilogije. Još jedno redateljevo remek-djelo Kroz stabla masline (1994) je svojevrsno metafilmsko ostvarenje i još jedno maestralno miješanje „stvarnosti“ i fikcije. Posrijedi je priča o redatelju koji na setu snimanja scene iz filma I život se nastavlja nailazi na problem kad uvidi da je mladi i siromašni Hossein (koji igra samog sebe), zaljubljen u djevojku Tahereh (koja igra samu sebe) i „izvan filma“.

Retrospektiva u petak donosi Okus trešnje (1997), slojevitu egzistencijalnu dramu nagrađenu Zlatnom palmom u Cannesu. Film prati potragu potencijalnog samoubojice za osobom koja bi ga bila voljna sahraniti u već pripremljenu raku. Okus trešnje je Kiarostamija potvrdio kao iznimnog umjetnika osobitog stila koji učestalo eksploatira za različite dramske situacije vrlo potentan motiv vožnje, a majstor je i životnih dijaloga.

U petak je i drama Deset (2002) koja se sastoji od deset kadrova. Svi se odvijaju istog dana u automobilu koji vozi urbana mlada žena iz Teherana, a pritom upoznajemo njezine putnike. Autorov najurbaniji i najpolitičniji film dramaturški je jednostavno koncipiran kao niz vožnji automobilom tijekom kojih je fokus stavljen na dijaloge. Minimalističko ostvarenje imponira društveno-političkim angažmanom, kao i izraženim dokumentarizmom i jasnom polemičnošću.

U subotu prikazujemo još jedno netipično redateljevo djelo. Radi se o igrano-eksperimentalnoj „studiji ljudskog lica“ Shirin (2008). Film čine isključivo krupni i blizi planovi 112 iranskih glumica te francuske glumice Juliette Binoche koje gledaju film (kojega čujemo samo u zvučnom zapisu, ali ga nikada ne vidimo), nastao prema perzijskoj ljubavnoj legendi iz 12. stoljeća o armenskoj princezi Shirin i perzijskom princu Khosrowu.

Istoga dana prikazat ćemo i posljednji autorov film Kao netko zaljubljen (2012), naslovljen prema albumu Elle Fitzgerald iz 1957. godine. Slojevita urbana drama realizirana je u francusko-japanskoj koprodukciji. U ovom djelu se Kiarostami lakom redateljskom rukom, primjereno polaganim ritmom, dojmljivim stilom i vizualnošću te maksimalno brižnim odnosom prema likovima dominantno bavi temama međuljudske komunikacije i s njom povezanih laži.

Kada su filmovi na repertoaru kina Tuškanac, saznajte ovdje.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Kino Tuškanac/promo

Senzorne projekcije | “Asterix: Tajna čarobnog napitka” u kinima diljem Hrvatske na Dan svjesnosti o autizmu

Program senzornih projekcija koje poštuju dječju senzibilnost i različitost održava se već šestu godinu zaredom u kinima diljem Hrvatske, a ove godine počinje  projekcijom filma Asterix: Tajna čarobnog napitka i to u subotu, 2. travnja na Dan svjesnosti o poremećajima iz autističnog spektra. Spomenuto filmsko ostvarenje bit će prikazano u zagrebačkom kinu Tuškanac u 17 sati te u Kinu Gaj u Varaždinu i Kinu Velebit u Koprivnici u 11 sati.

S obzirom na konstantno rastući broj djece s poteškoćama u razvoju, važnost ovog projekta iznimna je, jer omogućava integraciju djece, bez obzira na domenu odstupanja. Kino samim time postaje terapijsko mjesto, a film i okruženje koje je modulirano tako da bude senzorno optimalno predstavljaju značajan preventivni faktor. Djeca s teškoćama u razvoju vrlo često imaju odstupanja u području senzornog procesuiranja koje se očituju u poteškoćama prijema, obrade i interpretacije informacija zaprimljenih putem osjetila, pa im je samim time praćenje auditivnih i vizualnih sadržaja ponekad otežano.

Pod motom “filmsko iskustvo dostupno svima”, senzorne projekcije omogućuju i djeci sa senzornim poremećajima da s roditeljima odlaze u kino, ali i brojnoj drugoj djeci kojoj ne odgovaraju zamračena kina, preglasni zvuk i sadržaj upitne kvalitete i poruka.

Filmovi za senzorne projekcije pažljivo su birani kako bi bili senzorno prihvatljivi u auditivnom i vizualnom smislu za djecu sa senzornim poteškoćama, koja mogu imati teškoće uzrokovane preosjetljivošću na jake boje, svjetlo, bljeskanje, uzorke i kontraste, nagle glasne zvukove, mnogo vizualnih i auditivnih podražaja istovremeno. Koncept senzornih projekcija pokrenule su 2016. godine dr.sc. Eva Brlek, prof. reh., psihoterapeut i Sandra Malenica, prof. kroatistike i komparativne književnosti, a projekt su podržali Hrvatski audiovizualni centar i Hrvatski filmski savez u čijem su kinu Tuškanac projekcije prvi put i održane.

Senzorne projekcije prenose izuzetno važnu društvenu poruku, koja se ne odnosi samo na odlazak u kino i gledanje filma nego i na stvaranje zajedništva među djecom, poticanje tolerancije i prihvaćanja različitosti te širenje pozitivnih društvenih vrijednosti.

Za sada su poznati datumi projekcija u zagrebačkom kinu Tuškanac, varaždinskom kinu Gaj i koprivničkom kinu Velebit, a projekcija filma Asterix: Tajna čarobnog napitka održat će se 2. travnja 2022. u 11 sati u Varaždinu i Koprivnici, a u 17h u Zagrebu. Sve zainteresirane za dolazak na projekcije pozivamo da se jave na mail senzorne@hfs.hr.

U projekt je uključeno još kina diljem Hrvatske, a informacije o novim projekcijama bit će naknadno objavljene na stranicama Hrvatskog filmskog saveza. Ovim putem pozivamo sve gradove i kina da se uključe i podrže projekt te tako doprinesu integraciji djece s teškoćama u razvoju u lokalnu zajednicu.  Sve dodatne informacije možete saznati na adresi senzorne@hfs.hr

Senzorne projekcije održavaju se uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra i Grada Zagreba.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: promo

Filmovi Joachima Triera, Vatroslava Mimice, Asghara Farhadija, Kratki utorak i Berlin Alexanderplatz Rainera Wernera Fassbindera

Danas, večeras kino Tuškanac u zagrebu zatvara retrospektivu Joachima Triera. Tad još stignete pogledati fantastičnu horor-dramu Thelma (2017), intrigantno, svježe i u nekim detaljima načelno provokativno djelo koje je s uspjehom prikazano na festivalima diljem svijeta. U središtu zbivanja je izuzetno zanimljiv lik mlade djevojke koju sjajno, s iznimnim osjećajima za detalje i nijanse, tumači Eili Harboe. Film se do neke mjere naslanja na izvrsni horor Neka uđe onaj pravi Tomasa Alfredsona.

Zadnji Trierov film koji ćemo prikazati je egzistencijalna drama Repriza (2006), njegov redateljski prvijenac za koji je nagrađen kao najbolji redatelj i ovjenčan nagradom Don Quiote na festivalu u Karlovym Varyma, a u Torontu nagrađen kao redateljsko otkriće godine. Film je postao i prvi dio njegove „Oslo trilogije ” te bio norveški kandidat za Oscara. Česti Trierov glumački suradnik Anders Danielsen Lie sjajno je dočarao turbulentna emotivna i psihička stanja svog lika.

Filmski kurikulum u utorak bit će posvećen Vatroslavu Mimici, najvažnijem hrvatskom predstavniku modernističkog filma. Prikazat ćemo njegov animirani film Samac, jedan od kreativnih vrhunaca zagrebačke škole crtanog filma, te igrani film Prometej s otoka Viševice, prvi film slavne Mimičine modernističke trilogije (Ponedjeljak i utorakKaja ubit ću te). Uvodnu riječ održat će dr. sc. Tomislav Šakić, filmolog i predavač povijesti hrvatskog filma na Akademiji dramske umjetnosti.

Gost Kratkog utorka bit će filmski kustos Jurij Meden koji će predstaviti svoju knjigu Ogrebotine i glitchevi: Zapažanja o očuvanju i prezentaciji filma u ranom 21. stoljeću. Knjigu je izdao Austrijski Filmmuseum u kojem Meden radi kao programski direktor. Prikazat ćemo i dva zaboravljena kratka filma, Amerigo Tot poznatog mađarskog redatelja Zoltána Huszárika i Kubikaš jugoslavenskog redatelja mađarskog porijekla Karolja Vičeka. 

Od srijede 23. do srijede 30. ožujka, zahvaljujući suradnji s Goethe-Institut Kroatien, na veliko platno kina Tuškanac stiže Berlin Alexanderplatz (1980), televizijska serija Rainera Wernera Fassbindera ekranizirana prema istoimenom romanu Afreda Döblina. Fassbinder je bio fasciniran romanom i na neki način sebe vidio u središnjem liku Franza Biberkopfa, sitnog svodnika izrazite naivnosti na udaru onih koji ga neposredno okružuju, ali i cijelog društvenog sistema. 

Berlin kojim se autor bavi u svojoj adaptaciji romana svijet je društvene margine i podzemlja, ispunjen snažnim emocijama, bizarnošću i perverzijama, a središnji Fassbinderov interes osebujni je erotski trokut koji čine Franz, Mieze i Reinhold. Fassbinder je seriju od 14 nastavaka snimao punih godinu dana, smatrajući je zapravo dugometražnim igranim filmom. Mi ćemo je prikazivati u nastavcima po dvije projekcije dnevno, osim prvog nastavka te epiloga. 

Tijekom subote i nedjelje u programu Distribucija moći ćete pogledati i najnoviji film Asghara FarhadijaHeroj (2021). Drama nagrađena Grand Prixom u Cannesu donosi intrigantnu priču o sudbini pojedinca u društvu koje je sklono ljude ponekad lako uzdići na pijedestal, iako ni samo ne vjeruje u vrline koje formalno poštuje. Ovim djelom Farhadi je potvrdio svoj status jednog od najznačajnijih i najzanimljivijih autora ne samo iranske kinematografije. 

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: promo

Velika retrospektiva povodom 100. godišnjice rođenja Pier Paola Pasolinija

Povodom 100. obljetnice rođenja talijanskog redatelja, scenarista, književnika i teoretičara filma Pier Paola Pasolinija, od 11. do 18. ožujka zagrebačko kino Tuškanac prikazuje cjelovitu retrospektivu koja se sastoji od svih dvanaest dugometražnih autorovih igranih filmova. Program je realiziran u suradnji s Veleposlanstvom Talijanske Republike u RH i Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu.

Ove godine obilježava se 100. obljetnica rođenja Pier Paola Pasolinija, velikog talijanskog redatelja, scenarista, književnika i intelektualca. Već u djetinjstvu počeo je pisati pjesme, kao mladić je studirao književnost, a svoj prvi film napisao je i režirao u 39. godini. Iako su mnogi bili iznenađeni njegovim prelaskom s književnosti na film, on se i kao filmski autor nastavio baviti profilima likova koji su zastupljeni i u njegovim romanima. 

Retrospektivu filmova Pier Paola Pasolinija u petak 11. ožujka otvorit će psihološka drama Teorem (1968), osebujno i izuzetno uspjelo djelo koje je u vrijeme premijere oštro polariziralo publiku i kritiku, ali i steklo kultni status. Pasolini u filmu naglasak stavlja na duhovne i vjerske motive, kao i na seksualnost koja je jedan od pokretača radnje. Radi se o prvom njegovom filmu u kojem je radio s profesionalnim glumcima (Silvana Mangano, Terence Stamp, Laura Betti).

Autorovo debitantsko ostvarenje je drama Accattone (1961) u kojem se oslonio na neorealističku poetiku. Pričom o egoističnom svodniku koji se zaljubi i zbog ljubavi postaje mučenik, film je u vrijeme premijere predstavljao priličan skandal, ali naknadno stekao veliki ugled. Već u svom prvom filmu Pasolini je predstavio neka od temeljnih obilježja svog autorskog rukopisa, poput angažmana naturščika i stavljanja naglaska na siromašne pojedince kao protagoniste. 

Impresivnu dramu Mama Roma (1962) Pasolini je često opisivao kao svojevrsnu posvetu svom mentoru Robertu Rosselliniju i njegovu glasovitom filmu Rim, otvoreni grad. Kao glavnu glumicu angažirao je sjajnu Annu Magnani koja je uloge gradila prvenstveno na emocionalnoj autentičnosti i karakternoj ekspresivnosti, a ona je za ovu ulogu nagrađena kao najbolja glumica u Veneciji. Film je realiziran u stilu neorealizma, što je Pasoliniju omogućilo prikaz života siromašnog proletarijata. 

Impresivna biblijska drama Evanđelje po Mateju (1964) ovjenčana je Posebnom nagradom žirija u Veneciji. Vjerna adaptacija evanđelja u kojem se prati život Isusa Krista jedan je od Pasolinijevih najcjenjenijih filmova i jedino njegovo djelo koje nije naišlo na negativne odjeke u crkvenim krugovima, već je čak i hvaljen. Radi se o jednom od najdojmljivijih filmova koji se bave religijskim temama, za što se neki smatrali zaslužnom činjenicu da ga je snimio ateist. 

Ptičice i ptičurine (1966) je humorna drama za (dvostruku) glavnu ulogu u kojoj je glasoviti talijanski komičar Totò ovjenčan talijanskim Zlatnim globusom. Radi se o alegorijskom ostvarenju realiziranom u formi filma ceste, za koje je Pasolini tvrdio da mu je to najdraži film u karijeri. Djelo predstavlja neobičnu fantaziju u kojoj autor u tematski fokus stavlja kršćanstvo i marksizam, pritom ostavljajući otvorenim pitanje vjeruje li osobno u nešto od toga, ili pak u oboje. 

Kralj Edip (1967) je uspješna adaptacija znamenite Sofoklove tragedije i prvi dio tzv. „mitskog ciklusa” Pasolinijeva opusa. Napustivši realizam i religijske motive svojih prvih filmova, postupno se okrenuo tematici vezanoj uz predklasičnu i klasičnu Grčku, njezinoj književnosti i mitologiji. Kroz opise antičkog i mitskog, uspostavio je odnos s tadašnjom društvenom stvarnošću, kritizirajući građansko društvo i njegovu neljudskost te izvana prikazujući i istražujući buržoasku kulturu. 

Operna diva Maria Callas svoju jedinu filmsku ulogu ostvarila je u Pasolinijevoj fantastičnoj drami Medeja (1969), slobodnoj adaptaciji glasovite Euripidove tragedije Medeja i mita o Jazonu i Argonautima. Callas je sjajno interpretirala kraljevnu Medeju, a iako nije doživio komercijalni uspjeh, film je dočekan pozitivnim kritikama. Radi se o odlično režiranom, vizualno iznimno dojmljivom i naglašeno atmosferičnom djelu nabijenom simbolikom. 

Satirična drama Svinjac (1969) temeljena je na Pasolinijevu istoimenom i često izvođenom kazališnom komadu. Riječ je o tematski očekivano provokativnoj, ali i nelagodnoj satiri u kojoj Pasolini žestoko kritizira i snažno napada europsku (neposredno njemačku) srednju klasu sredine 20. stoljeća. Na meti njegove radikalne kritike su malograđansko kapitalističko društvo i neofašističke tendencije u Europi (ne samo) onog vremena. 

Pustolovna drama Dekameron (1971), nagrađena Srebrnim medvjedom u Berlinu, izuzetno je uspjela slobodna adaptacija istoimene zbirke novela Giovannija Boccaccia. Pasolini je kroz priče i teme koje se odigravaju u prošlosti želio na metaforičan način kritički progovoriti o tadašnjem (ne samo) talijanskom društvu. Riječ je o prvom segmentu njegove „trilogije života”, filmu koji slavi mladost i uživanje u životu, a sam Pasolini u filmu tumači ulogu ambicioznog slikara freski. 

Povijesna drama Canterburyjske priče (1972) nagrađena Zlatnim medvjedom u Berlinu, drugi je dio „trilogije života” i adaptacija istoimenog epa srednjovjekovnog pisca Geoffreyja Chaucera kojeg u filmu glumi sam Pasolini. Riječ je o jednom od njegovih najznačajnijih filmova u kojem odlazi u smjeru razuzdanog ekspresionizma. Film se može interpretirati i kao kritika krutih pogleda na seksualnost i seksualnih normi podjednako u Chaucerovo, kao i u Pasolinijevo vrijeme.

Pustolovna fantastična humorna drama Cvijet tisuću i jedne noći (1974), ovjenčana Velikom nagradom žirija u Cannesu, adaptirana je prema pričama iz knjige Tisuću i jedna noć. U trećem,  najatraktivnijem i estetski najdorađenijem dijelu svoje „trilogije života”, Pasolini se na vrlo zanimljiv način bavi temama izdaje, gubitka i pokajanja, dok je svaka priča obilježena i motivom seksualnosti. 

Salò ili 120 dana Sodome (1975) smatra se jednim od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća. Svoj posljednji film Pasolini je smatrao alegorijskim prikazom kapitalizma u kojem su materijalne vrijednosti kao i želje za konzumerističkim uživanjem i stjecanjem profita posve uništile ljudski duhovni život i humanizam, a središnji motivi kojima se film bavi su okrutnost, bezobzirnost i krajnja bešćutnost fašizma, kao i opasnost koju može predstavljati posjedovanje neograničene moći.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: promo

Filmovi Sonje Savić u kinu Tuškanac

U sjećanje na Sonju Savić, jednu od najboljih srpskih glumica i ikonu 1980-ih, od 7. do 10. ožujka kino Tuškanac u Zagrebu prikazat će filmove Davitelj protiv Davitelja, Balkanski špijun, Život je lep, Mi nismo anđeli, Šećerna vodica, Una, Jug-jugoistok i Od groba do groba. Osim projekcije filmova, bit će organizirana i izložba “Devojka iz grada” Umetničke galerije “Nadežda Petrović” iz Čačka. Program je realiziran u sklopu programa Ponovo radi bioskop čiji su organizatori Srpsko narodno vijeće, Ambasada Republike Srbije u Zagrebu i Jugoslovenska kinoteka.

Program filmova Sonje Savić bit će otvoren u ponedjeljak 7. ožujka kultnom crnom komedijom Slobodana Šijana Davitelj protiv Davitelja (1984) koja se referira na filmove o serijskim ubojicama i otvoreno parafrazira Hitchcockov Psiho. Anticipirala je i srpski rock’n’roll film stavljajući u središte radnje wanna be rock zvijezdu i zaraznu pjesmu Bejbi, bejbi koju su Idoli napisali specijalno za film. Glumački veteran Taško Načić se prvi put našao u središnjoj ulozi, a glumačku postavu čine i frontmen Idola, Srđan Šaper, te još jedan veteran, Nikola Simić, dok je u ženskom dijelu postave najistaknutija uloga pripala Sonji Savić.

Film se prikazuje u sklopu manifestacije Ponovo radi bioskop koja se iz godine u godine bavi srpskim filmom i jugoslovenskom filmskom baštinom. Ove godine ona gostuje u zagrebačkom kinu Tuškanac zahvaljujući suradnji s njenim organizatorima, Srpskom narodnom vijeću, Ambasadi Republike Srbije i Jugoslovenskoj kinoteci iz Beograda. Ovogodišnja manifestacija je posvećena glumici Sonji Savić koju će publika upoznati kroz odabir filmova, ali i posjet izložbi „Devojka iz grada“ koja će biti dostupna u kinu Tuškanac od ponedjeljka do četvrtka. Izložba je dio stalnog postava u Umetničkoj galeriji „Nadežda Petrović“ u Sonjinom rodnom gradu Čačku. 

Zagrebačka publika će u ponedjeljak moći pogledati i jednu od istaknutijih srpskih komedija 1980-ih, film Šećerna vodica (1983) Svetislava Prelića. Radi se o komediji s romantičnim elementima u kojoj su ponovno zajedno nastupili Sonja Savić i Svetislav Goncić, dvoje mladih glumaca i velikih nada jugoslavenske kinematografije. Sonji je kao tada 22-godišnjoj glumici to bila prva glavna uloga, a našla se u zvjezdanoj glumačkoj postavi s proslavljenim imenima Milene Dravić, Bate Živojinovića, Ljubiše Samardžića i Zorana Radmilovića. Suvereno je iznijela svoju ulogu i na Pulskom festivalu 1984. godine nagrađena Zlatnom arenom za najbolju žensku ulogu.

U utorak će biti prikazan Jug-jugoistok (2005), drugi dugometražni igrani kino film Milutina Petrovića, vršnjaka glavne glumice Sonje Savić. Scenarij filma se s jedne strane poigrava njezinom biografijom (Sonja Savić bila je, kao i njezin istoimeni lik, nekoć popularna srpska glumica koja je živjela u Sloveniji, a sve zbog sukoba s Miloševićevim režimom), a s druge s filmom Alfreda Hitchcocka Sjever-sjeverozapad na što upozorava već i sam naslov, dok motiv nestanka odnosno otmice djeteta, pri čemu je nejasno je li dijete ikad postojalo, može podsjetiti na film Bunny Lake je nestala Otta Premingera. 

Iste večeri bit će prikazana i Una (1984), najzapaženiji i najgledaniji film Miloša ‘Miše’ Radivojevića. Film je u svoje vrijeme ostvario veliku gledanost, a ključni razlog bile su nesputane seksualne scene između jednog od najuglednijih i najpopularnijih jugoslavenskih glumaca, Rade Šerbedžije, i mlade zvijezde u usponu – Sonje Savić koja je godinu ranije u Puli nagrađena Zlatnom arenom. Ovaj put odigrala je ulogu mlade samouvjerene žene svjesne svoje seksualnosti, no iza površine te svojevrsne femme fatale krije se, kao u većini bitnih likova koje je utjelovila, krhka, nezaštićena osoba.

Program u srijedu donosi film Život je lep (1985), adaptaciju novele uglednog Aleksandra Tišme kojom je redatelj i scenarist Bora Drašković postigao najveći uspjeh u svojoj karijeri. Rade Šerbedžija je ovdje dao jednu od svojih upečatljivijih uloga, a u glumačkoj ekipi prepunoj velikih imena (Dragan Nikolić, Pavle Vuisić, Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović, Mirjana Karanović i dr.), posebno se istaknula mlada Sonja Savić koja je godinu ranije, ulogom u filmu Una, definitivno stekla status zvijezde. Film je izrazito rađen u tradiciji crnog talasa, a prikazan je u glavnom programu festivala u Veneciji gdje je Sonja dobila specijalno priznanje za svoju izvedbu.

Kino Tuškanac u srijedu prikazuje i Od groba do groba (2005), drugi dugometražni film Jana Cvitkoviča, jednog od međunarodno najuspješnijih slovenskih filmskih autora. Film počinje i razvija se kao (crna) komedija, a naposljetku prerasta u tragediju. Glavnu žensku ulogu odigrala je Sonja Savić koja je tih godina živjela i radila u Sloveniji. Film se našao u glavnom programu vrlo ugledne filmske smotre u San Sebastianu, gdje je osvojio nagradu za najboljeg novog režisera, te bio nominiran i nagrađivan na respektabilnim festivalima poput Bratislave, Cottbusa, Sofije i Torina. 

Zadnjeg dana programa, u četvrtak, bit će prikazan Balkanski špijun (1984). Redateljska suradnja dramatičara i scenarista Dušana Kovačevića sa snimateljem Božidarom Nikolićem rezultirala je jednom od najpopularnijih jugoslavenskih komedija svih vremena koja je stekla kultni status, dok su replike koje izgovaraju njegovi likovi postale i ostale dio opće kulturne baštine. Na festivalu u Puli film je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu (izvanredni Danilo Bata Stojković). Sonja Savić je odigrala ulogu kćeri Stojkovićeva glavnog lika, a sjajnu glumačku postavu čine i Bora Todorović, Zvonko Lepetić i Mira Banjac.

Za sam kraj ostaje film Mi nismo anđeli (1992), debitantski film Srđana Dragojevića snimljen kao njegov studentski diplomski rad. Posrijedi je pomaknuta romantična komedija s fantastičnim primjesama, naglašeno epizodičnog narativa s nizom glazbenih brojeva (u duhu rock’n’rolla) i citatnih posveta. Film je brzo stekao kultni status, a tada 25-godišnji Nikola Kojo svojom ulogom postao zvijezda. U glumačkoj ekipi se u manjim ulogama nalaze velike jugoslavenske zvijezde Sonja Savić, Miki Manojlović, Stanislava Pešić, Bogdan Diklić te kultna Eva Ras, a od onih koji su tada tek trebali stasati i stvoriti ime valjda spomenuti Branku Katić i Vesnu Trivalić. 

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: promo

Retrospektiva Davida Finchera | Kino Tuškanac

Programski jak početak 2022. godine zagrebačko kino Tuškanac nastavlja retrospektivom američkog redatelja i producenta Davida Finchera koju čini deset filmova, između ostalih i Klub boracaSedamZodijakIgraNestalaNeobična priča o Benjaminu Buttonu i Mank.

Od 19. do 26. siječnja u kinu Tuškanac održava se retrospektiva Davida Finchera, filmaša koji je danas gotovo podjednako utjecajan i kao producent (serije Kuća od karataMindhunterLjubav, smrt i roboti) i kao redatelj. Tijekom protekla tri desetljeća iskazao je afinitet prema dvjema, odnosno posredno trima tematskim preokupacijama: osim kao redatelj koji će ambiciozno, ali promišljeno i pametno posegnuti za zahtjevnim književnim predlošcima, Fincher se profilirao i kao autor posvećen prikazu ljudske patologije i njezine destruktivnosti, pa i autodestruktivnosti. 

Bavljenje osobitim pojedincima, društvena kritičnost, sklonost adaptacijama intrigantnih i provokativnih literarnih predložaka, iznimna vizualna kultiviranost i promišljenost u komponiranju minuciozno režiranih i zrelo artikuliranih cjelina, zaokupljenost egzistencijalnim tjeskobama apartnih pojedinaca, slojevito psihološko nijansiranje jasnim etičkim predznacima obilježenih protagonista suočenih s nepobjedivim zlom bilo u sebi bilo u društvu oko sebe, te afinitet prema ironiji samo su neka od obilježja Fincherova autorskog rukopisa.

Fincherovu retrospektivu kino Tuškanac otvara u srijedu Klubom boraca (1999), izvrsnom ekranizacijom debitantskog romana Chucka Palahniuka koja je gotovo preko noći, jednako kao i književni predložak, zadobila kultni status. Sasvim zasluženo jer se radi o tjeskobnom, vizualno fascinantnom, intelektualno izazovnom, precizno režiranom i besprijekorno odglumljenom remek-djelu. Fincher je izuzetno intrigantan roman gotovo trendovske tematike pretvorio u iznimno slojevitu psihološku triler dramu koja savršeno funkcionira i kao vrlo zanimljiva politička alegorija.

Program se nastavlja Fincherovim najnovijm filmom, biografskom humornom dramom Mank (2020) koja donosi prikaz klasičnog Hollywooda i njegova studijskog sustava 1930-ih. Naslovni protagonist filma je Herman J. Mankiewicz, a priča filma je fokusirana na pisanje scenarija za Građanina Kanea. Film je s jedne strane ljubavno pismo klasičnom Hollywoodu, no s druge strane pismo praktički odbačenog ljubavnika, onog koji zna sve mane i svjestan je sve truleži Hollywooda, ali ipak ne može zamisliti bilo koji drugi posao niti neki drugi milje u kojem bi radio i živio. 

Psihološka triler-drama Sedam (1995), jedan od najvažnijih i najuspjelijih trilera 1990-ih, na rasporedu je u petak. U izuzetno tjeskobnom, mračnom, naglašeno mizantropskom, dojmljivo atmosferičnom i vrlo raspoloženo glumljenom ostvarenju maestralnu ulogu odigrao je Morgan Freeman, a valja izdvojiti i izvrstan nastup Brada Pitta koji je ovdje ostvario jednu od najboljih uloga u karijeri. Fincher je zadržao kreativni nadzor nad svim aspektima rada na projektu pa je i završetak filma izmijenjen na njegovo inzistiranje, stvorivši na kraju antologijsko remek-djelo. 

Jedan od najpodcjenjenijih naslova u autorovu dosadašnjem opusu je psihološki triler Igra (1997). Radi se o još jednom predstavniku svojevrsnog mini-trenda iz 1990-ih, filmova koji su se poigravali motivom prave i simulirane stvarnosti. Fincher je Igru opisao kao „film o filmovima”, a radi se ostvarenju energične i promišljene režije, dinamičnog i preciznog ritma, sjajnog gradiranja suspensa i dovoljno slojevite karakterno-psihološke razrade inicijalno odbojnog protagonista kojeg je odigrao Michael Douglas, ostvarivši jednu od najmarkantnijih uloga u karijeri.

Publika će u subotu moći pogledati nagrađivanu krimi-dramu Zodijak (2007) o okrutnom serijskom ubojici koji je niz godina terorizirao područje San Francisca i Sjeverne Kalifornije, da bi se naposljetku prometnuo u najpoznatiji neriješeni slučaj u američkoj povijesti. Posrijedi je djelo sjajne vizualne naracije, vješto profiliranih karaktera i njihovih međuodnosa, preglednog i vrlo spretno komponiranog predočavanja zbivanja iz perspektiva više likova te odličnih glumačkih interpretacija čitave postave predvođene Jakeom Gyllenhaalom i Robertom Downeyjem Jr.-om. 

Kino Tuškanac u nedjelju donosi fantastičnu dramu Neobična priča o Benjaminu Buttonu (2008) o čovjeku koji obrnuto stari, odnosno rađa se s tijelom starca. Kroz slojevitu, mudru i bajkovitu epsku priču o životu, ljubavi i ljudskosti jednog uistinu osobitog čovjeka pratimo američku povijest 20. stoljeća, u pozadini njegovih osobnih ´retrogradnih´ životnih razdoblja. Imponiraju scenografska, ikonografska i kostimografska pedantnost kojima su kreirana razdoblja američke povijesti, kao i glumačke izvedbe Brada Pitta, Cate Blanchett, Tilde Swinton i Julije Ormond.

Retrospektiva Davida Finchera nastavlja se i idući tjedan. U ponedjeljak će biti prikazana biografska drama Društvena mreža (2010) o Marku Zuckerbergu i nastanku Facebooka. Film je nagrađen Oscarima za scenarij, izvornu glazbu i montažu, Zlatnim globusima za najbolji film, redatelja i scenarij te nagradom BAFTA za scenarij i montažu. Egoističnog, asocijalnog i rubno autističnog protagonista Fincher nije prikazao isključivo kao negativca, uspješno izbjegavajući dociranje i nudeći neveselu sliku društva s naznakom još pesimističnije budućnosti.

Istoga dana bit će prikazan i znanstvenofantastični akcijski horor Alien 3 (1992), vrlo uspio treći nastavak poznatog serijala. Iako je film u vrijeme premijere nezasluženo podcijenjen, prilično vješto je uspio spojiti stravu u svemiru iz prvog filma s uzbudljivom akcijom iz drugog filma. Projekt je od samog početka produkcije bio suočen s brojnim problemima, a Fincher ga je napustio prije završetka montaže, ne želeći naknadno imati nikakve veze s filmom. Unatoč svemu, posrijedi je djelo s iznimno uspjelom ulogom Sigourney Weaver.

Još jedna od Fincherovih adaptacija je noirovski triler Nestala (2014), snimljen prema bestseler-romanu Gillian Flynn koja je napisala i scenarij. U njezinu romanu Fincher je pronašao motive koji ga i inače ponajviše intrigiraju, od odnosa stvarnosti i pričina, preko igara manipulacije i stjecanja društvene i političke moći, potom nerijetko mizoginijom, a rjeđe mizandrijom obilježenih muško-ženskih relacija, kao i pitanja života, smrti i posredno ljubavi, do tamnijim i tjeskobnijim tonovima obojane slike društva u pozadini kojeg su zločini i psihopatologija. 

Retrospektiva će završiti u srijedu, 26. siječnja, politiziranom psihološkom triler-dramom Muškarci koji mrze žene (2011), adaptiranom prema prvom nastavku megabestseler trilogije Milenij pokojnog švedskog pisca Stiega Larssona. Djelo savršeno korespondira s Fincherovim autorskim habitusom i svjetonazorom, a odlike Fincherove adaptacije romana su vrlo rafinirana i sugestivna režija, dojmljive stilizacije, iznimno atmosferična fotografija, scenografska preciznost s bogatstvom detalja i odlične glumačke interpretacije postave predvođene Rooney Marom i Danielom Craigom.

Srijeda, 19.01.
19:00 Klub boraca / Fight Club (1999), 139′

Četvrtak, 20.01.
19:00 Mank / Mank (2020), 131′

Petak, 21.01. 
19:00 Sedam / Se7en (1995), 127′
21:15 Igra / The Game (1997), 129′

Subota, 22.01. 
19:00 Zodijak / Zodiac (2007), 157′ 

Nedjelja, 23.01. 
19:00 Neobična priča o Benjaminu Buttonu / The Curious Case of Benjamin Button (2008), 166′

Ponedjeljak, 24.01. 
19:00 Društvena mreža / The Social Network (2010), 120′
21:15 Tuđinac 3 / Alien 3 (1992), 114′

Utorak, 25.01. 
19:00 Nestala / Gone Girl (2014), 149′

Srijeda, 26.01. 
19:00 Muškarci koji mrze žene / The Girl with the Dragon Tattoo (2011), 158′

Svi filmovi imaju hrvatske podnaslove.
Cijena ulaznice 25 kuna.
kinotuskanac.hr

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: promo

Narativni mozaici Paula Thomasa Andersona | Kino Tuškanac

Retrospektivu Portreti: Narativni mozaici Paula Thomasa Andersona u kinu Tuškanac u srijedu će otvoriti Kralj pornića (1997), jedno od najvažnijih ostvarenja 1990-ih, u kojem je Anderson temu pornografske industrije u njezino zlatno doba 1970-ih i ranih 1980-ih povezao s temom obitelji. On sam izjavio je da je to film o obitelji, a razvio ga je iz svog debitantskog ostvarenja, srednjemetražne Priče o Dirku Diggleru koju je polučio još kao srednjoškolac 1988. godine, pri čemu je naslovni lik bio temeljen na jednoj od najvećih legendi filmova za odrasle, Johnu Holmesu.

Andersonov debitantski dugometražni film Teška osmica (1996) na programu je u utorak. Film je, prema autorovim riječima, nastao pod značajnim utjecajem kultnog ostvarenja Jean-Pierrea Melvillea Potpaljivač Bob (1955). Djelo se doista više oslanja na francusku, nego američku tradiciju, a vidljivi su i utjecaji Wima Wendersa te Raymonda Carvera. Prikazan je u Cannesu u sekciji Izvjestan pogled, a riječ je o odličnom ostvarenju izvanredno napisanih i odglumljenih likova (Philip Baker Hall, John C. Reilly), koje je navijestilo Andersonov velik autorski talent. 

Skrivena mana (2014) bit će prikazana kasnije iste večeri. Riječ je o adaptaciji istoimena romana kultnog američkog književnika Thomasa Pynchona s Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi. Roman je pomaknuta sinteza tvrdokuhanog noirovskog krimića i (post)hipijevske kontrakulture kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih. Ekranizacija nije prošla najbolje kod publike, za razliku od kritike koja je kao glavne adute filma isticala složenu i kompliciranu naraciju s mnoštvom ekspresivnih likova, odličnu rekonstrukciju vremena i prostora, te sjajne glumačke izvedbe. 

Publika će u petak moći pogledati nagrađivanu Magnoliju (1999) u kojoj je Anderson imao potpunu umjetničku slobodu. Od mnoštva intimnih priča sklopio je spektakularnu strukturu fascinantnog zamaha nagrađenu Zlatnim medvjedom u Berlinu, a među središnjim tematskim interesima filma su bavljenje usamljenošću, egzistencijalnom prazninom, pokajanjem i opraštanjem. U velikoj i impresivnoj glumačkoj postavi najveće iznenađenje izazvao je Tom Cruise, polučivši možda i ulogu karijere u kvalitativnom smislu. 

U pomaknutom spoju romantične komedije i drame Pijani od ljubavi (2002) Anderson se odlučio na kraći i strukturno jednostavniji pristup te rad s velikom aktualnom zvijezdom koju nitko ne bi povezao s njegovim filmskim interesima. Odlučio se na slavnog komičara Adama Sandlera i režirao potpunu novost u svom opusu. Iako publika nije naročito dobro prihvatila film, kritika ga je voljela. Premijeru je imao u glavnom programu festivala u Cannesu gdje je osvojio nagradu za najbolju režiju.

Spomenuti film je na rasporedu u subotu, kada igra i Fantomska nit (2017), smireno i precizno djelo intenzivnih, ali uglavnom potisnutih emocija i s obiljem nenametljiva stila. Film plijeni svojim koloritom, a središtu se nalazi intrigantan, proturječno slojevit ljubavni odnos. Pratimo delikatno i uporno nadigravanje dviju snažnih ličnosti koje tumače Daniel Day-Lewis u svojoj oproštajnoj glumačkoj ulozi i izvrsna Vicky Krieps, dok svjedoka tog odnosa tumači također sjajna Lesley Manville.

Retrospektiva završava u nedjelju filmom Bit će krvi (2007), izvrsnom dramom o pioniru naftnog poduzetništva koji je spreman učiniti sve za ispunjenje svojih ciljeva. Maestralno ga je odigrao Daniel Day-Lewis, osvojivši Oscara i Zlatni globus za najboljeg glavnog glumca. Film je u Berlinu nagrađen za najbolju režiju i umjetnički doprinos (Andersonov česti suradnik Jonny Greenwood za muziku), a dobio je i niz drugih nagrada i priznanja poput Oscara za fotografiju (Robert Elswit). Naišao je na gotovo jednodušno kritičarsko slavljenje kao jedan od filmova godine i desetljeća. 

Raspored projekcija možete saznati ovdje.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: promo

Retrospektiva talijanskog autora Nannija Morettija | Kino Tuškanac

Studeni u zagrebačkom kinu Tuškanac počinje u talijanskom stilu. Od 2. do 6. studenog bit će prikazana jedinstvena retrospektiva genijalnog Nannija Morettija, međunarodno najcjenjenijeg talijanskog autora 1990-ih. Retrospektivu pod nazivom Autobiografska fikcija Nannija Morettija otvara izvrsna humorna drama Dragi dnevniče (1994) nagrađena u Cannesu, a uvodnu riječ o autorovu stvaralaštvu održat će filmologinja Nika Petković. U nastavku programa slijede filmovi Crveni lob, Bianca, Travanj, Misa je gotova, Sinova soba, Moja majka, Imamo Papu i Zlatni snovi.

Redatelj, scenarist i glumac Nanni Moretti posve je neovisna i gotovo apartna umjetnička osobnost koja se u angažiranim autorskim djelima ne libi društvene kritike i jasnog iznošenja lijevih političkih stavova. Njegovi „autarkijski“ filmovi dinamične su i humorom bogate društvene satire zahvaljujući kojima se afirmirao kao zaigrani i angažirani ljevičar s ulica Rima, a kao jednog od najznačajnijih suvremenih talijanskih filmaša, često s nizom referenci na druge filmske naslove te zbog humoristički intoniranog bavljenja društveno angažiranim temama često ga uspoređuju i s Woodyjem Allenom.

Retrospektiva Portreti: Autobiografska fikcija Nannija Morettija u kinu Tuškanac počinje izvanrednom humornom dramom Dragi dnevniče (1994), poluautobiografskim autorovim ostvarenjem u kojem glumi samog sebe. Riječ je o omnibusu oštroumnih referenci na povijest talijanskog filma i šire europske kulture, kojim se možda i ključno afirmirao izvan granica Italije. Za režiju filma je nagrađen kao najbolji redatelj u Cannesu, a film je osvojio nagradu David di Donatello za najbolji film i glazbu. Uoči projekcije, uvodnu riječ o Morettijevu stvaralaštvu održat će filmologinja Nika Petković.

U srijedu je na programu komedija Crveni lob (1989), u kojoj je Moretti priču izgradio oko vaterpolske utakmice. Pritom je taj milje iskoristio da bi se kroz metaforu o gubitku pamćenja protagonista pozabavio ideološkom krizom talijanske ljevice i komunističke partije, kreiravši intrigantan komentar talijanske društvene stvarnosti 1980-ih. Iste večeri je i crnohumorna drama Bianca (1983), četvrto Morettijevo satirično intonirano i politizirano djelo s Micheleom Apicellom kao protagonistom koji funkcionira kao njegov svojevrsni filmski alter-ego, a sam ga i glumi. Dinamičan i sigurno režiran film još je jedno prepoznatljivo autorovo ostvarenje.

Četvrtak je rezerviran za Travanj (1998), autobiografsku komediju koja ponajprije funkcionira kao antiposveta talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju. Priča je to o redatelju koji u filmu stvarnost ne uspijeva ogoliti na način na koji to želi, a biva prisiljen baviti se suvremenim političkim temama i njihovim akterima. U nastavku slijedi humorna drama Misa je gotova (1985) nagrađena Srebrnim medvjedom u Berlinu, jedini od prvih šest autorovih filmova u kojem protagonist nije Michele Apicella. Ipak, protagonist filma, otac Giulio, slično je zaokupljen egzistencijalnim dvojbama, a Moretti i u ovom filmu daje jasan i vjerodostojan prikaz talijanskog društva onog vremena.

Petak donosi dramu Sinova soba (2001) kojom je Moretti napravio otklon od svog dotadašnjeg prosedea, realiziravši izuzetno ozbiljnu, mirnu obiteljsku dramu. Riječ je o uvjerljivoj priči koja je istovremeno tragična i tjeskobna, ali i topla, humanizmom natopljena i terapeutski usmjerena. Film je ovjenčan Zlatnom palmom i nagradom FIPRESCI u Cannesu. Slijedi Moja majka (2015), nagrađena nagradom Ekumenskog žirija u Cannesu, izuzetno šarmantno djelo koje se bavi filmom i filmskim cehom, ujedno i jedna od najdojmljivijih posveta nastavničkom zvanju i prosvjetarima, koja imponira i prividnom lakoćom kojom Moretti prelazi iz jednog emotivnog registra u drugi.

U subotu slijedi drama Imamo Papu (2011) koja je u vrijeme premijere izazvala prosvjede nekih Vatikanu bliskih medija, iako djelo posve benigno zadire u suštinska pitanja sposobnosti i spremnosti na potpunu predanost vjeri i služenju Bogu, isključivo u smislu propitkivanja čvrstine i dubine vlastite religioznosti pape te njegova pristajanja na odricanja od malih ljudskih slabosti i sitnih zadovoljstava. Program zatvara humorna drama Zlatni snovi (1981) u kojoj Moretti vrlo učinkovito koristi motiv filma (sna) u filmu, i na filmskoj javi i u snu umećući neke biografske elemente, intenzivno se baveći i psihoanalizom, a film obilježava i velika doza (auto)ironije.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: promo

Jubilarni 30. Dani hrvatskog filma | Od 12. do 16. rujna u kinu Tuškanac

Jubilarno izdanje Dana hrvatskog filma, tradicionalne smotra najboljih domaćih kratkih i srednjometražnih igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih, animiranih i namjenskih filmova, održat će se od 12. do 16. rujna u kinu Tuškanac u Zagrebu. Već tri desetljeća zaredom spomenuta manifestacija okuplja i predstavlja recentnu hrvatsku filmsku produkciju, s ciljem ravnopravnog promicanja i vrednovanja svih filmskih rodova, ali i podsjećanja na domaću filmsku baštinu.

Ovogodišnje izdanje Dana hrvatskog filma uključuje 76 filmskih uradaka raspoređenih u pet kategorija – animirani film, dokumentarni film, eksperimentalni, igrani te namjenski film i videospot. Selekciju programa realizirali su Jelena Pašić u kategoriji eksperimentalnog filma (odabrano je 11 naslova), Janko Heidl u kategoriji namjenskog filma i videospota (20 naslova), Miro Frakić za animirani film (8 filmova), Dragan Jurak za dokumentarni film (24 filma) te Damir Radić u kategoriji igranog filma (12 naslova). Cjelovit popis filmova iz natjecateljskog programa pronađite OVDJE, a kompletan program po kategorijama OVDJE.

Spomenuti se filmovi natječu za brojne nagrade: Grand Prix u niz kategorija, Nagradu Zlatna uljanica Glasa Koncila, nagradu Jelena Rajković koju Društvo hrvatskih filmskih redatelja dodjeljuje najboljem redatelju/redateljici u dobi do 30. godina, Nagradu za etiku i ljudska prava te Nagradu publike.

Popratni program uključuje dvije retrospektive – jednu posvećenu filmskim autoricama čiji su filmovi u protekla tri desetljeća ovjenčani nagradama na izdanjima DHF-a te retrospektivu Obnovljena baština  koju čine restaurirani filmovi u produkciji Zagreb filma koji će se prikazivati kao uvertira u natjecateljski program.

Za sve zainteresirane posjetitelje željne edukacije održat će se dvije radionice – Radionica filmske kritike pod vodstvom i mentorstvom filmske kritičarke Višnje Vukašinović te Radionica filmova u jednom kadru. Poseban će program u formi tribine biti posvećen Ivi Škrabalu, filmskom redatelju, scenaristu, filmskom publicisti i povjesničaru filma, inicijatoru Dana hrvatskog filma i Hrvatskog filmskom ljetopisa.

Kroz okrugli stol pod nazivom Dani hrvatskoga filma – sljedećih 30 godina? organizatori će pokušati inicirati promišljanje budućnosti i daljnjeg razvoja ove manifestacije. Također, posjetitelji će u sklopu manifestacije moći pogledati i izložbu izabranih plakata prva tri desetljeća Dana hrvatskog filma.   

Za kraj izdvajamo jedinstveni glazbeno-filmski program Kinofonija! koji će nakon službenog otvaranja festivala (12. rujna) uključiti projekciju glasovitog nijemog filma Berlin, simfonija velegrada Waltera Ruttmanna (1927.) uz glazbenu pratnju nagrađivanog hrvatskog kvarteta Chui, koji će posebno za ovu priliku uživo izvesti originalnu prateću glazbu. Ulaz na kompletan program Dana hrvatskog filma je besplatan.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Dani hrvatskog filma