Skip to content

VOL. 1 | Osobna terapija

“Rije?i nisu moje igra?ke.”, mogla bi biti parafraza jednog stiha kada je u pitanju nastajanje ove kolumne. Slika i ton alat su kojim sam se služio u ovo nešto prošle karijere. Alat za kojim sam posezao onda kada nisam u postoje?em okviru mogao re?i ono što me, prije svega, tištilo. Ili je tištilo moju okolinu, društvo, protagoniste koje sam pratio.

No, kako sve više kora?amo ovim “novo normalnim” vremenom, sve manje svatko od nas koristi ili radi ono što je svakodnevno godinama radio, kako se izražavao ako je bio od onih koji se bave kreativnim poslovima.

Jednostavno, zaustavilo nas je to ?novo?. Na više na?ina. Pa je tako i kod mene stvorilo svojevrsnu zonu tjeskobe. Tjeskobu neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti, kao neki PTSP koji ne znate definirati. ?Novo normalno? stvorilo je još jednu dodatnu stigmu, stigmu odlaska u ordinaciju, gdje te strah biti u nekoj zatvorenoj prostoriji, pa makar i ležao i pri?ao za svoje dobro. A kod psihijatra ili psihologa više nije da nije uputno odlaziti. I tako krenete, sam sa sobom, u neku osobnu terapiju.

Više sam puta sebi i drugima govorio kako nas u meni ima više. Pri?amo svako jutro, popodne ili pred san. Dijalog je to konstantan, nerijetko i disonantan, dakle bez nekog posebnog slaganja. Ne znam kako je s vama, ali da, ?esto se uhvatim kako pri?am s onim drugim u sebi, pa i tre?im i ?etvrtim. Vjerojatno sada dok ?itate ima vas koji pomišljate ? Eto ga, znao sam, taj Zuber ipak nije normalan.

?estitam, u tom smislu, bili ste u pravu. Iako, u eri ?novog normalnog? nisam više siguran što je to definicija normalnog, i koliko zapravo nas/vas u današnjem društvu potpada pod definiciju tog i takvog normalnog današnjice?

Ne mislim pritom na pandemiju, virus ili njegovo širenje. Nemam dovoljno epidemiološkog znanja da bih o tome javno iznosio sud. Pitan sam jednom prilikom da ga javno iznesem, odgovorio sam kako takvo što smatram neodgovornim budu?i da potrebnog znanja za takvu javnu izjavu nemam. I dalje sam istog mišljenja. No, to ne zna?i da sam ?cijepljen? od svakodnevice koju je ova pandemija prouzro?ila. Neizvjesnosti koju je stvorila. Svakodnevice u kojoj je sve obrnuto.

Možda bi bilo uputno za?initi ovaj prvi kolumnisti?ki obra?un samoga sa sobom nekim Trumpom ili Bidenom, klubom u Slavonskoj, ratom dvaju politi?kih brda. No, mislim da i za te teme ima meritornijih, pametnijih i u?enijih od mene, koji o tome pišu i pisat ?e u danima koji dolaze.

Mene brine nešto posve drugo. Recimo, ju?erašnja naslovnica Jutarnjeg lista, u kojem ?itam dramati?ni apel sutkinje Nevenke Baran, majke dvoje stopostotnih invalida, koja je pismeno poslala apel u ime svih nemo?nih. Moli da se prekine s apsurdima zbog korone. Njenoj nepokretnoj djeci više ne smiju do?i terapeuti, jer je njen muž dobio temperaturu. Da se odmah razumijemo, otklanjam onu mogu?nost pripisanog pateti?nog altruizma u ovim retcima. Moja briga je posve suprotna. Rekao bih ?ak i sebi?na.

Govorim o onoj dozi sebi?nosti koju bi preporu?io svakom od nas. U kojoj je briga za drugog zapravo briga za sebe. Jer, zamislite da se upravo ovo što govori odlu?na sutkinja dogodi nama, nekom od naše obitelji? U društvu koje svakodnevno kro?i prema tom, sada ve? podosta od mene spominjanom ?novom normalnom? u kojem, osim pandemije, više ništa ne?e biti bitno? U kojem moždani udar postaje tek vaša isklju?iva briga. Ne i zdravstvenog sustava.

U kojem je infarkt, Parkinsova bolest, Alzheimer, bilo koja onkološka bolest, razlog da kažete ? ah, dobro je, nije Korona? Zašto? Jer se sve ove bolesti doga?aju samo “nekom drugom”, ne i onom pored njega, odnosno ne nama? Dok je COVID prijenosan, pa se može dogoditi i nama? Od po?etka pandemije preminulo je oko 7 000 onkoloških bolesnika. Istovremeno oko 700-tinjak je osoba preminulo od COVID-a. Odmah naglašavam, svaki je život važan, svaki je gubitak važan. Ne mislim da ima važnih i važnijih.

No, kada COVID pobje?uje? Isklju?ivo kada se širi? Ili je potpuno pobijedio onda kada i ?proširi? život, koji je zbog njega zapravo zaustavljen?

Kada sve mora stati? A ako mora stati, rješavamo li posljedice? Što na to kažu svi oni koji gube posao, egzistenciju, koji ne znaju kako ?e kruh staviti na stol sebi, svojim obiteljima, svojoj djeci? Ako zaustavimo u potpunosti taj život, kako u njemu preživijeti? I je li u toj verziji života prevladava maksima – brini se isklju?ivo sam za sebe i svoje bližnje, sam si. Onako kako su sami bra?ni par Baran sa svoje dvoje djece stopostotnih invalida.

Živjeti odgovorno, paziti na sebe i druge oko sebe kada je u pitanju COVID ? apsolutno je, rekao bih, obavezno. Ali možda postoji put da se ovaj postulat ostvari, a da pritom taj život ipak posve ne zaustavimo? Ili je ve? za to kasno?

Eto o tome pri?amo ja i ja, a bome i ja i ja. Skupimo se nas ?etvero, petoro u meni samom, pa tu osobnu terapiju provodimo u novim okolnostima. Video i zvuk nisu mi bili dovoljni da negdje filter tih razgovora proguram. A papir istrpi svašta, pa mi se u?inilo da može i ovih nekoliko redaka.

Do sljede?e prilike.