Skip to content

Quod licet Iovi, non licet bovi. | Osobna terapija

?U jednom trenu pobunit ?e se ljudi? ? kaže mi Drugi. Pitam ga – “Zašto?” ?Pa, dobro ?ovje?e, koliki ti prag imaš tolerancije Roberte, u ime svih nas u tebi?? ? odmah iznervirano protupitanjem uzvra?a. Meni opet dolazi isto pitanje na pamet ? pa zašto? ?Koliko ti je poslova propalo? Ili hajde da kažem, nama svima skupa? Jesu li ti poslovi propali zato što si nesposoban, zato što si prodavao zjake i gluvario, ili zbog ne?eg drugog? Jesi li kroz ova dva mjeseca kao trgova?ki putnik udarao po pragovima raznih ureda, dogovarao, pregovarao i na kraju ve?i dio poslova uspio dogovoriti? U suludo vrijeme? A zašto nisi upio, zašto se sve otkazalo? Je li opet zbog tvoje nesposobnosti, ili zato što se pravila mijenjaju iz dana u dan, ne zato što je ova sveprisutna pandemija takva, ve? zato što su pravila dvostruka i izmjenjiva gotovo svakodnevno.? ? izgovara sada svoj sada ve? pomalo bijesni monolog Drugi. ?Ali kako je drugima, tako je i nama.? ? pomirljivo ?e Tre?i. ?etvrti samo šuti, odlu?io je ovu raspravu ?ini se presko?iti.
Kako je drugima, tako je i nama. Da, doista bi tako trebalo biti. No, nije svima isto. Bolest je tu, o njoj ne treba više trošiti rije?i. Pomalo mi postaje zamorno slušati upozorenja, koja smo davno trebali prihvatiti, i prilagoditi se. Kako kaže dr. Ivana Šmit, predsjednica Hrvatske udruge bolni?kih lije?nika koji s nogu spadaju ve? mjesecima, teško je iz pozicije premorenog medicinskog osoblja shvatiti potrebu za riskiranjem partyjima, zabavama, raznim kolinjima, vjen?anima u punoj mjeri unato? svemu. Jednostavno je sebi?no prema njima, ali i prema ostatku gra?anstva koji se mjera ipak pridržavaju.

Elem, ne razmišljam o tome. Ve? o onom pravu na bivanje, na rad, egzistenciju koja se ukida, ?ini se nepotrebno. A sve zbog ?mjera?, koje doznajemo nitko nije tražio. Tako su ugostitelji zatvoreni, a da ?ini se epidemiološka struka nije rekla da su kafi?i mjesta zaraze. Hajmo se pretvarati da jesu, i da doista valja ukinuti kafi?e, da doista treba zaustaviti socijalnu komunikaciju, ukinuti cijelu event industriju, kazališta, kina, filmsku industriju, snimanja, da doista treba ukinuti i škole te djecu ostaviti njima samima, dok roditelji ipak rade u svojim uredima, dok je to dopušteno. Od ?ega da ti ljudi žive? I tu dolazimo do onog što Drugog toliko ljuti. “Quod licet Iovi, non licet bovi. – Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.” ? tako to nerijetko spominjemo u paušalnim iluzornim raspravama, koje nerijetko ništa ne rješavaju. Znate one rasprave, u kojima svi znaju sve. Kako riješiti gospodarstvo, zdravstvo, pravosu?e, kako voditi nacionalni nogometni tim, što u?initi u turizmu? Ali, ova gotovo poštapalica, danas je nažalost više nego li ikada prigodna. Jer, suosje?anje na rad i pravo na njega, na egzistenciju, ne zna?i tim ljudima ništa. Jer, oni nisu isti. Jedni imaju mogu?nost taj rad zaboraviti, a da je pritom njihova egzistencija osigurana, netaknuta. I samim time nisu jednaki. I ne mogu ni su?utno razumjeti u koji položaj dovode ove druge, zabranama bez ikakve naknade za njih.

U kojima nema rasprave o PDV-u, raznim porezima, parafiskalnim nametima, koji svima njima, kojima je rad zabranjen, ostaju. Jer osiguravaju pla?u onih koji su im rad zabranili. Istovremeno jedan se ugostitelj u Istri potrudio, uložio, našao put i s ovim mjerama otvorio “drive in” kafi?. Svi se oduševili, došli mu gosti. Prihvatili “novo normalno”. U skladu s epidemiološkim mjerama. Država, sustav, kako god ga želite nazvati nije ni lipe u taj projekt uložio. Dobio bi samo svoj PDV, za svoje pla?e. I što on radi. Hitro šalje inspekciju i zatvara ga zbog semantike. Jer eto, taj ugostiteljski objekt nije registriran kao “caffe bar” i nije mogao nastaviti s radom. Šator koje su opremili, trud koji su uložili, sve ba?eno u vjetar. “Dali smo si truda, neprospavane no?i radi realizacije projekta, ledili se prilikom montaže šatora, i ujutro sretno do?ekali u 6:30 naše prve goste s maskama u debelim jaknama, ispod grijalice? Ništa to više nije važno, jer smo stopirani sa strane ‘Lijepe naše'”, dodao je razo?arani vlasnik Antonio Debeljuh, što je izgubljen novi sistem poslovanja osmišljen radi o?uvanja radnih mjesta i navika njihovih gostiju, a o tome pišu Ve?ernji list i Glas Istre. “Da smo registrirani kao kavana, pivnica, buffet, kr?ma, konoba ili klet iz skupine ‘barovi’ mogli bi nastaviti s radom, ali tko nam je kriv kad smo registrirani kao “caffe bar”. Ve? sat vremena razmišljam koja je razlika izme?u izdavanja pi?a izme?u ovih pojmova i nas kao “caffe bara”, i još uvijek ne shva?am, poru?io je na svom Facebook profilu, pa na kraju rezignirano dodao: “Pakirajte kofere, i bježite iz ove države”.

?Možda bi i trebali!? ? dodaje moj Drugi. ? Što možeš ovdje ostvariti, koliko god kreativan bio?? ? pita me, sad i sam rezignirano. ?A kuda da idem, kome?? ? protupitanjem odgovaram. Stvarno, kuda da idem? I zašto? 400.000 ljudi je egzistencijalno potjerano iz ove države, koju su neki krvavo stvarali, dok su drugi njom mirno s rukom na srcu ovladali, za svoju korist. I sad je vrijeme da po?emo. Svi? ?A kako ?eš opstati ovako, kako ?e taj tvoj Istrijan opstati ostaju?i?? ? pita sad probu?eni ?etvrti, iako sam bio uvjeren da ?e odšutjeti ovu izgubljenu raspravu.

Izgubljenu jer smo ipak nemo?ni, da se sami izborimo za svoja prava. Letargi?no smo društvo postali. U kojem gledamo kako onom do nas traže povrat danih sredstava, jer nije postojao nekakav izmijenjeni papir koji je valjalo dostaviti. U kojem imamo boži?nog “humanitarca godine?, vlasnika stana koji izbacuje svog stanara od 62 godine, jer je pozitivan na koronu. U kojem cijelo susjedstvo ne ustane u obranu ?ovjeka. Kojeg smo ostavili samog. Pa se onda ?udimo, ili se epidemiolozi ?ude, zašto oboljeli skrivaju svoje kontakte ili neki od naših sugra?ana ne dolaze na zakazana testiranja.

Kuda bježati dragi moji od svega toga? Kuda bježati od sveg svog što smo stekli? Ne?u! Ne pristajem, ne odlazim. Ali ne?u ostajati šute?i. Pa iako sam govorio, ili nas par u meni. Netko ?e nešto kad-tad re?i tako?er. Pa ?e ih biti dvoje, pa troje? I to je dovoljno. I neka je Jupiteru njegovo, ali i nas volova ima. A bez nas tih volova, od ?ega ?e taj Jupiter živjeti? Neka se on, a ne mi, zamisli kako ?e jednog dana i na stol sebi i svojoj obitelji ru?ak postaviti. Možda ?e onda biti spreman re?i, e sad idu moratoriji na ra?une, kredite, sad kad ih ja ne mogu i nemam ?ime platiti. Nekako vjerujem da nama tada to ne?e biti bitno. Ali i da ?e glas po glas, biti zbora koji ne?e takvo što dopustiti.

I nije to frustracija, nije to ni poziv na bunt. Sve je to samo zdrava logika. Koja nije i ne može nestati pojavom pandemije. Ona je samo dobar lakmus pokazatelja kakvi smo mi to ljudi, jedni pored drugih. Društvo, u kojem sami biramo što smo. Nikakav Jupiter to ne može nametnuti. Sami to biramo. Naravno da postoji velika mogu?nost da se taj zbor nikada ne?e sastaviti. I da ?e se prije dogoditi vokalne solo dionice. Ali ni to nije razlog da ta glazba propitkivanja nestane. Dok god s druge strane Jupiter ne da logi?ne i konzistentne odgovore, koji se ne?e mijenjati iz dana u dan. I koji ?e samo na nas utjecati, a na njega ne.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom