Skip to content

Prepirka u troje, ?etvoro… | Osobna terapija

Nije ovo bio veseo i optimisti?an tjedan. Brojke oboljelih od te nesretne boleštine svakodnevno rastu. 3000 ništa nam neobi?no više nije ?uti? Saživjeli smo s njima.

A nekada je i 100 bila brojka koja nam je utjerivala strah u kosti. A danas? Danas imamo razli?ite stavove o životu s njom, kako nam paše, rekao bih. Onaj Drugi ja, u prikrajku ima potrebu cini?no dodati ? ?Kako si fin i pristojan. Ne spominješ ono što te zapravo mu?i, jer eto, fino odgojeno dijete patrijarhalnih temelja koje dobro zna što se smije, a što ne smije re?i, ne može si tek tako dopustiti da blene što mu je na umu.” .

Onaj Tre?i brani me, baca argumente o tome da onaj prvotni ja jednostavno zna gdje je granica. ?etvrti pita “Koja granica?” Granica poštivanja ne?ije patnje, odgovaram. Drugi spremno pita: “Je li ta granica tu?e zdravlje? Ako jest je li ona ja?a od ne?ijeg sje?anja, o?uvanja tog sje?anja ubijenih i nestalih?”.

Vukovar je naravno naša tema. I ono što on simoblizira, svu patnju kroz koju su ti ljudi prošli, sav bol koji još uvijek nije nestao. I koji ?e teško nestati dok velik broj njih ne zna gdje su im nestali ?lanovi obitelji završili. Dok im taj grob ne prona?u, na kojem im barem neki cvijet i svije?u mogu u spomen položiti. Ali i ono što je rizi?no u ovogodišnjem obilježavanju, zbog ?novog normalnog” toliko spominjanog ovih dana, koje svi navodno zajedno živimo.

Tre?i staje u moju obranu, dodaje kako ne možemo narediti nikome da, eto, prigodno na bol i nestale ove godine zaboravi. I takvo što nitko nema pravo oduzeti, pravo na tu bol, na spomen. Drugi se složi, ali protupitanjem nastavlja: ?Zar se nije moglo sve to u ovom kontekstu obilježiti uz manje rizika? 500 ljudi je odre?eno da ove godine može do?i na obilježavanje. Došlo ih je 10.000.

Dva dana kasnije, javna okupljana su svedena na 25 osoba. Nije li to stvaranje dvostrukih kriterija? I kakva je poruka poslana svima koji bi morali shvatiti ozbiljnost situacije i apele izmorenih lije?nika, kada se u odre?ene svrhe sve to može tuma?iti i druga?ije. Bilo da je to za svetkovine Za Križem, parlamentarne izbore ili tužnu obljetniceu pada Grada.

?etvrti oštro klimaju?i glavom podupire Drugog, dok Tre?i sada sliježu?i ramenima posustaje u pronalaženju protuargumenata. I doista, i sam pomislim imam li ja nekakav protuargument? Nemam, iako osje?am sve ono što taj Grad i to sje?anje tih dana donosi pa budi potrebu da se, korak po korak, u tu kolonu stane.  

Grad koji je ubila jedna netolerancija. Mržnja. Ubijan je tjednima, sve do dva dana nakon Me?unarodnog dana koji obilježava i slavi toleranciju u cijelom svijetu.

Tre?e desetlje?e nakon tog ubojstva Grada, u ?ast i za istu vrst ljubavi prema ljudskom – dakle upravo toj toleranciji – Zagrebu je grafi?ki dizajner s newyorškom adresom Mirko Ili?, podario izložbu koja njeguje tu ljudsku protuvrijednost naspram mraka. I opet se pronašao onaj koji je iz tog mraka odlu?io iza?i. Pokušao poništiti svjetlost. Znakovljem. Ponosno ispisani, grafiti koji ?e ga u?initi herojem. Istog tog mraka koji je poništio jedan Grad, a na ?iji se spomen taj nepoznati ?hrabri? netko zasigurno busa u prsa kao svoju najve?u svetinju.

Teško je Ili?u bilo objasniti zašto želim s nijm razgovarati javno u Ricochetu, emisiji koju vodim s Topssyem. Što da ikome on objašnjava nakon svega, treba li se on ikome opravdavati?

Ipak, ?ini se da ga je ponukala jedna druga vrlina koja mi se vrlo jasnom u?nila kad je on u pitanju. Social awerness, te dvije rije?i mogle bi biti njegov sadašnji svakodnevni pogon. Društvena svijest, ili osviještenost kako bi mi rekli, nešto je što  je kao pojam gotovo arhaizam u našoj svakodnevnici. Pogled na onog Drugog, Druga?ijeg. Na njegovu perspektivu. Budu?i da živimo život u kojem smo centar samo Mi, naše Jastvo. Nitko drugi. Zaboravljaju?i kako ve? pored prve druge individue do nas, mi jesmo, instantno postajemo onaj Drugi. Jer nema i ne postoji Istost sviju.

Ne znam je li ga to ponukalo na pristanak za razgovor, no ono što je iz njega proizašlo zasigurno nije bila gor?ina. Ni najmanje. Ve?, zabrinutost. Tuga rekao bih. Jer kako druga?ije tuma?iti ono što je na kraju na naša pitanja i molbu za komentarom vandalizma nad izložbom odgovorio?

?S kojim pravom netko to do?e uništiti? Povrh toga pojavljuje se i ta mržnja. Zna?i, imate izložbu tolerancije na koju netko napiše rije? ‘smrt’. Ta osoba nekome želi smrt. To je jako velika rije?. To je tako dramati?no, a imam osje?aj da o tome ljudi ni ne razmišljaju. Željeti ne?iju smrt! Pa koliko godina ta osoba ima, što ta osoba zna o životu i smrti? – upitao se Ili? u toj emisiji.

Željeti ne?iju smrt?

Da, težak  i zapravo odista tužan tjedan. Kako god to okrenete, racionalizirate, sa svim vašima unutar sebe skupno raspravite, argumentirate? Ostaje samo ono tužno ovog tjedna? A novi tek dolazi?

?uvajte se u njemu, ?uvajte one oko sebe. Pa makar i iz sebi?nosti, da ne ostanete sami. Jer što ?emo u danima koji dolaze, ako se okrenemo oko sebe – a tamo ne na?emo nikoga?

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom