Skip to content

Njen Uskrs u Novoj Gradišci | Osobna terapija

Sretan vam Uskrs želim. Nadajući se da ga provodite u krugu voljenih. Obitelji. Prijatelja. Svojih dakle, najbližih. Ako ga pak, ne slavite, nadam se da ga provodite onako kako vam neradni dan najviše odgovara provesti. Isto tako u krugu voljenih, obitelji, prijatelja… svojih dakle, najbližih također. Ako ste roditelji, nadam se da ove dane vaša djeca također provode u toplini vaše brige, ljubavi i svega onoga što djetetu puno znači. Ako djece nemate, ali imate nećake, malene rođake, kumče neko malo, nadam se da i oni osjećaju toplinu svoje okoline u blagdanskim danima.

Ovo vam pišem čista srca, znajući da najmanje troje djece takav luksuz ovaj Uskrs neće osjetiti. Da, luksuz. Obitelj, brižni roditelji, toplina doma, radost okoline. Sve to što ćemo olako bezbrižno živjeti ove blagdane, najmanje troje djece u ovom društvu to nemaju. Jedno od njih bori se za život u zagrebačkoj dječjoj bolnici u Klaićevoj. Nema te patetike, koja će vam biti obrambeni argument da ovim činjenicama odmahnete rukom. Jer krivi ste i vi, i ja – svi mi.

O sustavu se puno govori, sve pametni ljudi. O strategiji, o zakonskim izmjenama, o kriterijima, i o brigama što navodno danomice tolika armija ljudi brine kako bi riješili ovaj problem. Koji se stalno ponavlja i ponavlja. U Pagu, pa opet u Novoj Gradišci jučer, ili u Puli prije skoro četiri godine. Denis se taj dječak zvao, ako ste zaboravili. I isto je baka pokušala te što brinu brigu dječju upozoriti kako nešto moraju napraviti. Nakon njegova ubojstva, javnost se skamenila. Na par dana, par tjedana. I.. zaboravila. I nakon Paga se zgrozila ta javnost… i krenula dalje. I nakon Nove Gradiške pomislit će i tijekom Uskrsa, kao bude upaljen televizor, pa naiđu vijesti. Zgrozit će se mnogi. Opsovati koju, potiho da njihova djeca ne čuju. I krenuti dalje. Do novog slučaja.

Prije svega jer se stručnjake ne sluša. Ne vidi se alarm u svemu ovome, da bi se interventno djelovalo. Dakle, hitno. Da djeca ne prolaze šamare, mlaćenje, zanemarivanje, odricanje, ostavljanje, u domu življenje, posvojenja odgođena, sve radi – roditeljskog prava. Zbog kojeg nikako da konačno prihvatimo da je pravo djeteta na normalan život uvijek jače pravo od bilo kojeg roditeljskog prava. I da oni – djeca, nemaju vremena za naša čekanja, zgražavanja, pa zaborava, i opet čekanja, zgražavanja, zaborava.. i tako u krug. Tolikim smo generacijama mudrovanjima kako sustav valja popraviti godine uzaludno potrošili. Živote uneredili. Ostavili rane. Ne ti nemarni loši roditelji. Oni su samo krivci. Mi smo kao društvo još gori.

Ovo je društvo moralizatora, koje ni za djecu oko nas nemaju snage stati jedno uz drugo, i reći – oni su sami, maleni, netko mora u njihovo ime stati ispred njih, obraniti ih, očuvati ih. I zato smo gori. Jer ti roditelji, kakvi god monstrumi bili unište jedan, dva, tri ma i pet dječja života. Mi, svojom šutnjom tisuće i tisuće malih sudbina na duši nosimo. Tisuće.

Jer to nije naš posao, nismo mi struka, oni to trebaju, ne mi. Samo ne mi. U trenu kad je važnije uživati u svađi dva brda, navijati i slaviti onog tko je tog dana bio vrckastiji. To je naslovnica. A i njima okupacija. Umjesto da im je i ovo prilika da zajedno podrže tu djecu, za koju se nitko ne bori, koja dane svog djetinjstva nepovratno gube. Gdje su pedagozi, predškolski sustav, školski? Gdje su pedijatri, liječnici obiteljske medicine? Gdje je dječja pravobraniteljica novih dana. Na uskršnjim praznicima? Svi su odšutjeli. I kad je opet jedna zabrinuta baka, molila pomoć za svoje unuke. Ništa. Imali smo važnija posla.

Danas sam odrastao čovjek. Izrastao u njega, kao dijete koje je raslo unutar tog sustava socijalne skrbi. Imao divne udomitelje. Ja sam od onih kojem je društvo pomoglo. Zašto sa četrdeset i pet godina na taj slučaj moram gledati kao na izuzetak? Troje je to male djece. Kojem smo zajedno (da, zajedno!) oduzeli djetinjstvo. Nečinjenjem.

Pa neka nam je sretan Uskrs, blagujmo ga lijepo i bogato. Možda do idućeg napravimo štogod da ovo troje djece isto blagovanje omogućimo. I ne samo njima. Jer ima ih ovog trena nemali broj. Mališana kojima možemo dati ono što i sami s pravom želimo i velik broj ima. Pravo na normalan život. Miran i blagoslovljen Uskrs.

Robert Tomić Zuber

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom