Skip to content

Izložba Nikole Pjevačevića u Galeriji Kranjčar

Cover

Večeras, 20. lipnja, u Galeriji Kranjčar se otvara izložba Nikole Pjevačevića u sklopu projekta Erste Fragmenti.


Tijekom proteklih nekoliko godina mladom je umjetniku Nikoli Pjevačeviću uspjelo izgraditi zanimljiv, originalan i vizualno potentan način slikanja koji dosljedno generira iz naglašeno redukcionističkih métierskih principa odnosno postupaka. Ukoliko njegove radove velikih dimenzija te u osnovi nedvojbeno slikarskih ugođaja pokušamo tehnički šturo opisati nekome tko ih ranije nije imao prilike vidjeti, taj bi lako mogao steći dojam kako uopće nije riječ o slikama već mnogo prije o svojevrsnim crtežima na platnima. Razlog za to, dakako, krije se u banalnoj činjenici da Nikola stvara u  primarno crtačkoj tehnici ugljena – na nekim od ovom prigodom izloženih radova krajnje je diskretno posegnuo i za učincima bijele krede – pri čemu će ogoljene (neispunjene) površine platna predstavljati aktivne te u cjelokupnu kompoziciju strukturalno integrirane elemente forme. Pridodamo li tome izostanak bilo kakvih koloristički tretiranih sekvenci, doista bi se, dakle, moglo zaključiti kako ovaj autor svoje prizore realizira posredstvom crteža. Pa ipak, u ovom slučaju bilo bi posve pogrešno govoriti o crtežima. Zbog čega? Promotrimo li, naime, Nikoline radove malo pažljivije, lako ćemo na njima zamijetiti posvemašnje odsustvo bilo kakvih linija, a upravo linije predstavljaju osnovne gradbene elemente iz kojih izrasta ono što obično nazivamo crtežom. Što se pak tematskih odrednica tiče, svatko tko je pratio njegove izlagačke istupe počevši  od završetka studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pa sve do ovoga u Galeriji Kranjčar, zamijetit će stanovito balansiranje između akromatski tretirane apstrakcije i figuracije, pri čemu će konkretna asocijativnost naslikanih prizora postupno postajati sve raspoznatljivijom i istaknutijom. Nikolin se dosadašnji razvoj, dakle, od početnih mentalno tretiranih akromatskih apstrakcija kretao u smjeru pojačana definiranja više ili manje jasno raspoznatljivih prizora. A spomenutu je transformaciju (evoluciju?) vlastita slikarstva mladi slikar proveo na nadasve zreo i vizualno uvjerljiv način. Proveo ju je, naime, svojevrsnom redukcijom, a to znači ostavljanjem ugljenom tek diskretno dodirnutih ili pak posve intaktnih površina platna u cilju dočaravanja pojedinih – katkada nematerijalnih (nebo ili zrak), a ponekad i naglašeno tvarnih (kuća) – komponenata cjelokupnih prizora. Radi se, zapravo, o nadasve lucidno provedenoj vizualno-tvarnoj dijalektici u rasponu od krajnje zgusnuta i tmasta crnila, pa sve do mjestimice posve ogoljena sirova platna.

Kakvi su prizori što ih Nikola slika? Razgovarajući s njime namjerno sam se suzdržao od pitanja je li riječ o nekim konkretnom zbiljom inspiriranim vizualnim situacijama, ili možda ipak o plodovima apsolutne imaginacije, čak i snova. Čini mi se kako bi odgovor na takvo pitanje negativno utjecao na promatračevo cjelovito i neposredno uživljavanje u Nikoline prizore, pa sam ga stoga odlučio ostaviti otvorenim. U svakom slučaju, radi se o svojevrsnim noćnim krajobrazima, u nekim primjerima i prizorima neba. Dominira, dakle, priroda, odnosno jasne naznake drveća i/ili planina, s tek ponekom reminiscencijom na čovjekovu nazočnost posredstvom kakve kuće odnosno izvora umjetnog svjetla, kojega slikar, baš poput pogleda na oblacima djelomično prekriven mjesec, dočarava služeći se bijelom kredom. Nikolini prizori odišu zavodljivom tajanstvenošću i nedokučivošću; istodobno su kontemplativni i pomalo zastrašujući. Želimo li ih jednom riječju okarakterizirati, kao najpogodnija odrednica nameće nam se pojam romantizma. Dakako, nipošto u anakronom već posve aktualnom značenju toga sada već drevnoga pojma.

– Vanja Babić, kustos izložbe

#rplus #prostorslobode 

Foto: promo