Skip to content

“Iza Grada”, Mara Bratoš | Izložba u Galeriji Kranj?ar u Zagrebu

Nakon otvorenja izložbe u Dubrovniku, fotografkinja Mara Bratoš u Galeriji Kranj?ar, 22. listopada u 19:00 sati otvorit ?e izložbu fotografija ?Iza Grada?. Izložba ostaje otvorena do 26. listopada, a može se pogledati svakog radnog dana od 11 do 19 sati.


Antun Mara?i?: Prizori iza Grada

Ciklus fotografija Mare Bratoš naslovljen ‘Iza Grada’, nastao je prošlog ljeta u kamenolomu Dubac, nedaleko od Dubrovnika. Rije? je o jednom od rje?ih Marinih tematskih ekskursa, odnosno o motivima koji odstupaju od onih po kojima identificiramo ovu autoricu ? od prizora lica i tijela, bilo nje same ili drugih osoba, prijatelja, znanaca? Gledaju?i ove fotografije sje?amo se još jednog njezinog tematskog odstupanja, serije ‘Lu?ki gradovi’, nastale i izlagane prije desetak godina. No ni u toj deklinaciji od uobi?ajene motivske linije i njezinih bogatih varijacija, Mara ipak ostaje pri temi i ideji temeljenoj na osobnom, odnosno autobiografskom ishodištu. Istina, manje je to bilo ?itljivo na površini prizora-slike, no kona?noj njezinoj uvjerljivosti svakako je doprinosio podtekst razloga izbora motiva, ?injenica djetinje vezanosti za more i plovidbu, kako neposredno, kao djeteta s mora, tako i specifi?no, preko ?lanova obitelji od kojih su mnogi, i s maj?ine i o?eve strane, bili pomorci.

I u slu?aju ovog novog ciklusa Mara je imala potrebu makar za trenutnim odmakom od ljudskog lika, odnosno od vlastitog portreta i akta koji interpretira sa sve više bespoštednog naturalizma. No jednako kao i u spomenutoj seriji ‘Lu?kih gradova’ ona želi zadržati vezu s osobnim iskustvom i mati?nim ambijentom. Želi s tijela pre?i na prisan krajobraz no istodobno i izbje?i op?a mjesta veduta rodnog grada, tipi?ne, odavna ‘potrošene’ vizure, zaobi?i njezina naro?ito teška izdanja hipertrofirane ljetne turisti?ke opsjednutosti.

Tako se odlu?ila za mjesto izvan odnosno ‘iza’ Grada, konkretno za oko pet kilometara udaljen kamenolom u Dupcu. No i taj izbor uvjetovan je potrebom za evokacijom ranijih iskustava. Naime, u kamenolom je odlazila kao mlada djevojka, da bi gledala tamo postavljene predstave Dubrova?kih ljetnih igara. Nadalje, meta-odnos s njezinim Gradom je i u simboli?koj vezi kamena kao materijala od kojeg je ovaj sagra?en, bez obzira što izvor te gra?e nije bio baš taj, tek stolje?e star kamenolom.

Kona?no, razlog njezine odluke da snima ambijent kamenoloma u njegovom je otklonu od pejzaža u kojem se našao, u ‘pomaknutoj fotogeni?nosti’, odnosno plasti?noj zanimljivosti koja omogu?uje refleksiju i analizu masa i tekstura, finih tonskih i koloristi?kih gradacija sivila, okera, nijansi sme?ega, zelenih mrlja škrtog brdskog raslinja te, ispod i iznad, širine nebeskog i morskog plavila.

Jer taj krajobraz u kojemu se susre?u stvarna (preostala) kamena brda i brda samljevenog kamena djeluje pomalo distopijski, štoviše – ekstraterestrijalno, poput prizora s neke druge planete. Realitet izvornog kamena zamijenjen je masama onog zdrobljenog, ili u više gradacija samljevenog, ?ija sipkost tvori rahle hrpe. Nakupine oblih privremenih oblika, svojevrsnih ‘dina’, katkada mogu asocirati i na meku topografiju dijelova tijela. Te hrpe drobljenca ?ine jedan privremeni, ad hoc ‘orološki’ kompleks ?ijoj diferencijaciji u boji i teksturi doprinosi i trenutno stanje dnevnog svjetla, kao i rakurs promatra?ice-snimateljice. U kadru ?e, osim tih skulpturalnih konstelacija odnosa sipkih oblih, organski oblikovanih struktura, povremeno biti obuhva?en i širi plan koji otkriva napadnuti i nagrizeni autenti?ni pejzaž, odnosno kamene relikte nemilosrdno reduciranih kamenih brda. Povremeno ?emo nazrijeti improvizirani komad geometrijske arhitektonske eskapade kamenolomskog prilazno-izlaznog ‘portala’ kao i ‘intruderskog’ metalnog oblika stroja za drobljenje i mljevenje kamena, njegove industrijske strukture i grafizma koji ?e u?i u korespondenciju s prostranom prostornom organikom proizvedenog materijala i ostatkom pejzaža. Ti se strojevi, maleni u odnosu na širinu i topografiju okoliša pojavljuju u aktivnom kao i destruiranom izdanju, pri ?emu ?e podsje?ati na skršene goleme kukce.

Nad svim tim kompleksima prizora povremeno ?e zadominirati širina neba na ?ijoj ?e se pozadini precizno isprofilirati ogrizak brda u svoj svojoj arabesknosti, a zatim ?e mjestimi?no škrto puknuti pogled na more koje ?e podsjetiti na geografsku poziciju kamenolomskog pogona.

Sve te planove, aspekte i detalje zate?enog prostora Mara ?e sustavno i istan?ano opservirati, analiti?ki prostudirati da bi ostvarila sadržajno izdašni slikovni serijal, kao plod uvjerljivo osobne vizije. Autorica nije imala u vidu ekološku i društvenu pozadinu sadržaja slike. Osim senzacije ‘egzoti?nosti’ specifi?nog ambijenta nije je vodila neka dodatna namjera, svoju fotografiju nije zamišljala kao sredstvo upozorenja, opomene, kritike. Kao što stvari i prizori nisu grešni i ne snose krivnju zbog svojeg postojanja, porijekla i izgleda tako i pogled na njih ima pravo na nedužnost, na svoj razlog fokusiranja i na?in posve?ivanja. A Marino opredjeljenje za motiv bilo je, kako je ve? re?eno, subjektivno, evokativno, gotovo sentimentalno. Bilo je neka vrsta cezure u odnosu na njezine prepoznatljive autobiografske i autoportretne preokupacije, no istodobno i modus njihova kontinuiteta. Vo?ena vlastitim vizualnim sklonostima i porivom, nije dospjela razmišljati o pozadinskom aspektu ekološke i društvene malignosti konkretnog industrijskog pogona.

A poznato je da kamenolom godinama ugrožava život obližnjih župskih mjesta koja trpe dnevnu pa i no?nu buku te potrese od miniranja ?ije su posljedice ošte?enja ku?a i oblaci prašine koja guši njihove stanovnike. Štoviše, osim na naselja, prašina se nadvija i nad magistralnu cestu Dubac-Brgat te tako na samom prilazu turisti?koj metropoli motorizirane goste do?ekuje problemati?nom dobrodošlicom, ozbiljno prijete?i sigurnom odvijanju prometa. Zbog svega toga još prije petnaest godina donesena je odluka o zatvaranju kamenoloma, no njegov se rad, naprotiv, sve više intenzivira, a teritorij sve više širi, opasno sežu?i do neposredne blizine naselja i obale mora.

Ova izložba, dakle, ne govori o tim ?injenicama, nego tek potanko fotografski analizira sam ambijent kamenolomnog pogona Dubac. Slike su to bez primisli, ‘neutralne’, nearbitrarne.

No istodobno one su otvorene. Nude mogu?nost svakom pojedinom promatra?u da, na temelju svoga znanja i predispozicija, stvori vlastite zaklju?ke. Sadržaj izložbe, osim primarno estetskog zna?aja i aspekta, potencijalan je podsjetnik na temu u širem smislu, mogu?i poticaj, ‘relej’ koji ?e osvježiti diskusiju o stanju stvari ‘iza Grada’. Pritom, konkretan ?e slu?aj biti tek jaka paradigma svih onih nemilosrdnih interesnih agresija koje se sa svih strana sru?uju na sam Grad kao zamamni izvor profita.

Tako ova priredba u svom prirodnom ‘rezervatu’ kulturnog, galerijskog punkta, lišena pritom tendencioznosti i aktivisti?kih primisli, možda može poslužiti kao impuls nekog stupnja ljekovite obrambene akcije. Iluzija? Možda, no nadu nije dopušteno napuštati.

#prostorslobode