Skip to content

Ivan Gundić / Memogram | Izložba u Splitu koju vrijedi pogledati

U Salonu Galić, HULU Split, jučer se otvorila izložba fotografija mladog umjetnika Ivana Gundića, a može se pogledati do 4. travnja 2022.

Ivan Gundić se u svom radu bavi temama memorije, jezika, društva, ideologije i identiteta. Poseban interes pokazuje za eksperimentiranje sa samim medijem fotografije, alternativnim poimanjima procesa i tehnika fotografiranja, kao i za kombiniranje fotografije i drugih medija.

Izložbom Memogram  Gundić propituje relativnost ideje vrijednosti na primjeru odnosa prema obiteljskoj memoriji. Autor kroz interdisciplinaran i multimedijalan pristup prikazuje topljenje obiteljskih crno bijelih želatinastih fotografija. Djelovanjem koncentrirane natrijeve otopine svodi ih na elementarnu razinu čistog srebra kojeg kroz postupak prešanja oblikuje u kovanicu. Proces transformacije memorije, u ovom slučaju fotografije u kovanicu, autor bilježi putem medija fotografije, videa i autentičnih objekata. Riječ je o izložbi radova nastalih u sklopu diplomskog rada autora.


Sjećanje je ljudska sposobnost mentalne reprezentacije upamćenih prošlih iskustava i događaja. Ipak, vrlo se često pojmovi pamćenja, memorije i uspomena koriste kao sinonimi, ali distinkcija koja bi nam u ovom slučaju mogla biti zanimljiva jest razlikovanje pojma pamćenja – procesa usvajanja i zadržavanja novih sadržaja ili novih oblika ponašanja – s nama bitnim pojmom memorije – odnosno oživljavanja u svijesti predodžbe o čemu i svemu čega se pojedinac (ili skupina) sjeća. Te pojma sjećanja – obnoviti koga ili što u svijesti – s pojmom uspomene – odnosno trajnog sjećanja ili dojma koji ostaje u sjećanju na koga ili što. Sjećanje je središnje obilježje opće, fleksibilne ljudske sposobnosti razmišljanja o događajima i iskustvima koji nisu neposredno prisutni. Selektivnim procesom individualno sjećanje konstruira se iz fragmenata pamćenja i uobličuje u koherentnu sliku društveno prepoznatljivih značenja u svjetonazoru pojedinca. Temelj je individualne prošlosti i kontinuiteta osobnoga identiteta.

Kreiranje memorije, pogotovo uspomena isključivo se veže uz pojam vrijednosti. Teorija vrijednosti ili aksiologija usmjerena je na utvrđivanje kvaliteta i svojstava predmeta, procesa ili pojava koje dovode do zadovoljavanja naših potreba, zahtjeva i želja. Jedan od osnivača aksiologije, Rudolph Hermann Lotze, pri definiranju pojma vrijednosti kao osnovu uzima kategoriju značenja, tumačeći tako vrijednost kao ono sve što je čovjeku bitno u društvenom ili osobnom planu. Suvremena teorija vrijednosti ima subjektivno-objektivnu prirodu, u kojoj čovjek predstavlja aksiološki značaj, odnosno sam pripisuje vrijednost pojedinim stvarima, pojavama ili procesima. U našem životu vrijednosti su u pravilu prisutne u obliku ideala. Oni su nešto zamišljeno, nestvarno, poželjno. Funkcija vrijednosti nije samo kreiranje planova. Osim toga, mogu postojati u ulozi općeprihvaćenih normi i kulturnih tradicija, uz pomoć kojih sadašnja generacija komunicira s baštinom prošlosti. Takva je funkcija osobito važna u okviru obitelji i u odnosu na obiteljsku prošlost.

U tom kontekstu, Ivan Gundić radom Memogram propituje relativnost ideje vrijednosti na primjeru odnosa prema obiteljskoj memoriji. Autor kroz interdisciplinaran i multimedijalan pristup prikazuje topljenje obiteljskih crno bijelih želatinastih fotografija. Djelovanjem koncentrirane natrijeve otopine svodi ih na elementarnu razinu čistog srebra kojeg kroz postupak prešanja oblikuje u kovanicu. Proces transformacije memorije, u ovom slučaju fotografije u kovanicu, autor bilježi putem medija fotografije, videa i autentičnih objekata.

Specifičnost fotografije kao medija ističe se u njenoj proturječnosti. Fotografijama nastojimo uhvatiti trenutke i ovjekovječiti ih kako ne bi iščeznuli iz sjećanja, dok s druge strane one upravo ukazuju na prolaznost vremena i krhkost sjećanja. Gundić prizorima topljenja lica i silueta vjerno prikazuje fragilnost ljudskog pamćenja i težnju da ga sačuva. Neumoran protok vremena i nestalnost u ovom radu problematiziran je na dvije razine, sadržajnoj i materijalnoj. Sadržajno, fotografije prikazuju minulo obiteljsko vrijeme – slavlja, rođendane, vjenčanja – kojih autor nije bio dio. Materijalno, već pomalo narušeni i raspadljivi papirnati objekti dodatno se podvrgavaju procesima uništenja. Niz izloženih fotografija bilježi dematerijalizaciju, odnosno raspadanje obiteljskog arhiva nižući ih u sekvencama kako bi se dao naglasak na dugotrajnosti procesa. Suprotno tome, videozapis teče ubrzano, čiji plošan prikaz demonstrira raspad fotografija u mjehuriće, komadiće i talog. Uvođenjem laboratorijskog pristupa u okviru umjetničkog procesa razlikujemo dva pristupa u istraživanju fotografija. Objektivan i hladan znanstveni pristup koji je vođen ustaljenom metodologijom, Gundić suprotstavlja umjetničkom istraživanju lišenom strogosti metodološkog pristupa. Umjetnik je uz pomoć stručnjaka Mediteranskog instituta za istraživanje života proveo kemijsku analizu sastava fotografija kojom je ustanovljena približna masa srebra u fotosenzibilnom sloju fotopapira, a time i broj od 86 fotografija potreban za izradu opipljivog komada srebra. Iako se proces nastanka radova odvijao u laboratoriju, autorovo umjetničko istraživanje osobne je prirode jer su u fokusu pitanja obiteljskog nasljeđa i uspomena. Objektivno, vrijednost otopljenih obiteljskih uspomena u srebru iznosi 490 mg, što je približna vrijednost kovanice od 5 kuna. Međutim, subjektivna komponenta uništenog obiteljskog arhiva ima i memorijsku vrijednost, i to mnogo veću od one monetarne, zbog čega se autor odlučio za njeno izlaganje ispod staklenog zvona.

Navedenim procesom autor preispituje uvjete po kojima sasvim obični objekti ili stvari poprimaju vrijednost uspomene iz čega proizlazi i sam naziv izložbe Memogram. Ova autorova novotvorenica ili jezična kovanica nastala od riječi memorija i gram, mjerne jedinice za masu, ali često i sufiksa kojim se označavaju razni slikovni prikazi. Čime se jasno daje do znanja da se relativan status vrijednosti mijenja u korelaciji s osobnim iskustvom unutar kojeg fenomeni svih razina mogu sadržavati apstraktnu vrijednost.

Autor bira fotografije s čijim prizorima nema sjećanja iz prve ruke, već je s njima upoznat putem usmene predaje. Stoga u ovom kontekstu ne možemo govoriti o klasičnoj memoriji već elementu postmemorije. Uništavanjem fotografija cilj nije bio udaljiti se od obiteljskog nasljeđa, već povezivati dva odvojena obiteljskih arhiva (majčin i očev) te uspostaviti novi odnos prema obiteljskoj povijesti čije je nasljednik. Dekonstrukcija fotografija ne proizlazi iz nemara i ravnodušnosti, kao što i naglašava sam Gundić, već je provodi u svrhu istraživanja teme u čijem procesu ne dolazi do potpune dekonstrukcije već njene transformacije u novi objekt. Prazni bijeli fotografski papir tabula je rasa za nove uspomene i nove početke.

– Ana Bratić

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Ivan Gundić