Skip to content

Iva Zagoda: “Zaron” | Izložba u Galeriji Kranjčar

U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar otvorena je izložba Ive Zagode “Zaron” te se može pogledati do 06. srpnja i ulaz je slobodan.

Iva Zagoda rođena je 1992. godine u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Nastavnički odsjek/slikarstvo, završila je u klasi prof. Damira Sokića 2019. godine. Izlagala je na dvije samostalne i desetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je druge otkupne nagrade muzeja grada Rovinja te Grand Prix Erste Fragmenti 16. nagrade. Živi i radi u Zagrebu.

„Ciklus slika Odgovor glazbi sačinjavaju sinestetičke slike nastale kolažiranjem gotovih taktova trash sounda 90ih. Konkretno vlastitu sinesteziju koristim kao alat za realizaciju ideje u određenom mediju. Prilikom doslovnog prijenosa, glazbeni elementi skladbe određuju kojim ću materijalima i potezima tretirati izdvojeni takt. Zvuk definiram kroz boju, ritam kroz tehniku i materijale, potez kroz dinamiku pokreta.“ – rekla je Iva Zagoda.

Vanja Babić o izložbi

Promatrajući najnoviji slikarski ciklus umjetnice mlađe generacije Ive Zagoda odmah će nam upasti u oči autoričino inzistiranje na stanovitoj kompozicijskoj nezasićenosti, baš kao i mjestimičnosti te sporadičnosti formi. Drugim riječima, praznina odnosno intaktnost preparirana platna nužno će igrati važnu ulogu u percipiranju Ivinih vizualnih impulsa. Kažem impulsa, jer njezine slikarske kompozicije – svi koji su upućeni u stvaralaštvo ove zanimljive slikarice  to itekako dobro znaju – nipošto ne nastaju kao rezultat umjetničke interpretacije neke konkretne predmetne izvanjske stvarnosti, a jednako tako ni kao isključiva materijalizacija unutrašnjih psihološko-mentalnih stanja ili raspoloženja, kao što je to, primjerice, bio slučaj sa slikarskim poetikama enformela, apstraktnog ekspresionizma, lirske apstrakcije i srodnih im pravaca. Ivine kompozicije na platnima – u kojima će koegzistirati kako mrljaste i linijske forme tako i različite slikarske tehnike (ugljen, sprej te uljane odnosno akrilne boje) korištene u različitim kombinacijama – svoj izvorni poticaj crpe, naime, iz glazbene podloge. Je li moguće, dakle, prilikom slikanja primjenjivati stanovite glazbene principe, odnosno u kolikoj mjeri za slikarstvo i glazbu mogu vrijediti srodni kompozicijski kodovi? Problematiziranje i propitivanje sukladnosti glazbe s vizualnim umjetnostima, ponajprije slikarstvom, nipošto, dakako, ne predstavlja novu pojavu. Vasilij Kandinski, primjerice, piše: “Boja je tipka. Oko je batić. Duša je glasovir s mnogo žica. Umjetnik je ruka koja, dodirujući ovu ili onu tipku, unaprijed titra ljudskom dušom”; njegov prerano preminuli suvremenik, litvanski skladatelj i slikar Mikalojus Čiurlionis, nastojao je za ljestvicu i određene tonove pronaći odgovarajuće vizualne predodžbe u slikarstvu; skladatelj Aleksandr Skrjabin pojedine je tonove povezivao s određenim bojama te za svoju skladbu Prometej: Poema vatre sklada dionicu za svjetlosni glasovir. . . Ovo su, dakako, tek neki od brojnih primjera povezivanja glazbene s vizualnom umjetnošću, osobito intenzivnog tijekom razdoblja povijesnih avangardi.

Iva Zagoda nedvojbeno baštini takav integralan pristup zvukovno-kolorističkim fenomenima, razvijajući  pritom svoj osobni pristup. Ona, naime, slika uz usporedno slušanje glazbe, pri čemu nanošenjem boja i povlačenjem linija na nju izravno reagira. Svaka Ivina slika nastaje, zapravo, kao rezultat slušanja određena segmenta neke konkretne skladbe, katkada ne dužeg od desetak sekundi. Umjetnica se, dakle, ne vodi racionalizmom, već ponajprije intuitivnim reakcijama na glazbene podražaje, pri čemu jasno razlikuje ritam od melodije transponirajući ih u linije odnosno boje. Ona, kako sama kaže, nastoji postići ravnotežu između melodije, strukture i pokreta. Zbog čega pokreta? Slušajući glazbu i istodobno slikajući, Iva je prinuđena svoje kretanje ispred platna intenzivirati, dovesti na rub svojevrsna plesa. U tom smislu mrlje i potezi ne samo da u sebi sadrže kodirane glazbene impulse, već predstavljaju i trajne zabilješke slikaričinih kretnji. Promatrajući svojedobno način kako je tehnikom drippinga svoje slike izrađivao Jackson Pollock, kritika je u takvom načinu slikanja uočavala i stanovite plesne komponente. I za Ivu – iako u potpuno drukčijem kontekstu te iz različitih pobuda – mogli bismo konstatirati nešto slično. Ona doista, kako mentalno tako i tjelesno, uranja u svoje slike te stoga ovaj svoj najnoviji ciklus nipošto slučajno nije naslovila Zaron.  I za kraj, vratimo se bjelini koja zaprema najviše površine na Ivinim slikama. Moguće ju je interpretirati kao tišinu, kao svojevrstan vakuum između akorda i tonova. I taj vakuum također, dakako, kao što je to upozoravao John Cage, tvori neodvojiv i aktivan dio cjelokupnog zvučnog (vizualnog) doživljaja.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Juraj Vuglač