Skip to content

Intervju s autoricama filma “Kelti” koji ćete večeras htjeti gledati u kinu! | Human Rights Film Festival

Večeras, 11.12. u 21 sat u kinu Tuškanac će se na Human Rights Film Festivalu održati projekcija filma “Kelti” a koji donosi priču iz zime 1993. godine. Clinton je izabran za predsjednika SAD-a. Audrey Hepburn je umrla. Ratovi koji okončavaju život Jugoslavije nastavljaju se u Bosni i Hrvatskoj. Beograd je pod sankcijama i inflacija prerasta u hiperinflaciju. Minja slavi osmi rođendan. U dnevnoj sobi, ona i njeni školski drugovi se zabavljaju obučeni u Ninja kornjače, dok se za to vrijeme odrasli okupljaju u kuhinji. Pijana večer u magli duhanskog dima, koketiranja i alkohola uzima svoj danak. Film “Kelti” nudi intiman i iskren uvid u život jedne obitelji u kojoj se sudaraju politički identiteti i zapleteni odnosi koji uzrokuju sukobe. O njemu smo razgovarali s režiserkom Milicom Tomović te scenaristicom Tanjom Šljivar, koja uz Milicu potpisuje scenarij filma.

Besplatne karte za film možete preuzeti na blagajni kina najranije sat vremena prije projekcije, a zbog ograničenog broja sjedala, možete preuzeti maksimalno 2 ulaznice. A prije toga pročitajte što su nam o filmu otkrile autorice!

Film “Kelti” kod gledatelja na površinu dojmova prvo izvlači nostalgiju. Radnja filma odvija se u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća, periodu koji je cijelu regiju zavio u jedno mračno, depresivno, turobno, ludilom i crnilom obilježeno razdoblje. No, Vi se prema tom periodu odnosite s toplinom. Je li to odstupanje od sada već stereotipnog prikazivanja perioda 90ih bio i (jedan od) cilj(eva) ili se do dogodilo bez namjere?

Milica: Mislim da je sve to prouzrokovano pogledom kroz koji je ispričana priča, a to je iz perspektive Minje – najmlađe ćerke disfunkcionalnog para. I tako sam celi vremenski kontekst naša najmračnije istorije smestila da kažem u okvirima scenografije, radija, slika sa televizije – kao nešto kroz šta ti likovi prolaze, podnose i neminovno utiče na njih. Tako da nije bilo izbegavanje stereotipa, samo je možda bila potreba da prikažem neke stvari koje su nam bile bitne tokom odrastanja i da je u tom teškom periodu bilo moguće i odrastati i spoznavati i prikupljati prazne paklice cigareta i bežati u Žan Klod Van Dam filmove.

Iako se radi o obiteljskoj drami s povremenim elementima komedije, čini mi se da je namjera bila prikazivanje nestanak jedne zemlje i gubitak identiteta… Tri generacije u filmu to i pokazuju. Koliko je bilo izazovno predočiti tu veliku i tešku temu kroz nešto “manje” i svakom čovjeku blisko kao što je obitelj?

Milica: Pa nije bilo teško jer sam u period maštanja o ovom filmu samo se time bavila na neki nesvestan način i onda se desilo. Prepustiću da na ovo pitanje odgovori Tanja Šljivar koscenaristkinja ovog filma.

Tanja: Upravo tako – za svaku od tri generacije je Jugoslavija značila nešto drugo – i svi su se sa disolucijom i ratovima nosili na različite načine. Postoji i velika razlika između situacija u različitim bivšim republikama, a onda postoji i klasno pitanje ratovi u kojima je restauriran kapitalizam i u kojima je sistemski uništena radnička i osiromašena srednja klasa – mi i možemo da pratimo tri generacije u jednoj kući u jednom danu baš zato što su oni iz ekonomskih razloga prinuđeni da žive zajedno. Naša generacija je razvila humor kao oružje za nošenje s traumom, i naravno da traumatične istorijske okolnosti sada trideset godina posle moramo da propustimo kroz prizmu dečije romantizacije da bismo uopšte bilo šta započeli u suočavanju s intimnim, porodičnim i kolektivnim prošlostima.

Perspektiva filma iz očiju djevojčice je svakako zanimljiv potez. Radi li se o ovdje o točno određenoj djevojčici, Vama kao djevojčici, ili svim djevojčicama toga doba i – zašto?

Milica: Pa delimično je bazirana na meni, ali Minja čini mi se da ima mnogo više samopouzdanja od mene.

Tanja: Ipak, naravno, kao i svi fikcionalni ili fikcionalizovani likovi ona je u izvjesnom smislu pogodna za identifikaciju bilo koga iz publike ko u njenom načinu gledanja na stvari prepozna deo svog detinjstva ili uspomena. Svi smo mi Minja!:)

Koliko Vas ima u tom filmu, jer… mislim da će svaki gledatelj rođen početkom/sredine osamdesetih vidjeti i dio sebe u filmu?

Pa mislim da je ta emotivna ucena u smislu količine referenci i akcenata iz tog perioda, užasno direktna i namerna – da niko ko je živeo u tom periodu ne ostane ravnodušan.

Film živi prilično uzbudljiv festivalski život, od premijere u ožujku do sada; osvaja nagrade i pobire odlične kritike. Što još od njega možemo očekivati? Hoće li nakon tzv. festivalskog života doći i u Hrvatska kina?

Pa film svakako živi bolji život nego nas dve :). Mi gde možemo ga pratimo, a šta ga u budućnosti čeka..čekaju ga još neki fini festivali, mislim da je sledeći u Trstu, pa posle Hag i dalje ne znam, baš sad :). Što se tiče hrvatskih kina, pa to bi bilo ludilo kad bi se desilo, to bih jako volela :).

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Irena Canić (Milica Tomović, portret), promo