Pavle Pavlović izlaže na 9. Beijing međunarodnom bijenaleu umjetnosti | “Duh Europe”

Nacionalni muzej moderne umjetnosti sa zadovoljstvom najavljuje sudjelovanje Pavla Pavlovića na izložbi “DUH EUROPE”, Paviljon Europske unije na 9. Beijing međunarodnom bijenaleu umjetnosti. Kustosica izložbe je Lucía Sollinger, a umjetnici koji izlažu su Phil Akashi (Belgija), Jan Albers (Njemačka), Eugenio Ampudia (Španjolska), Merete Barker (Danska), Trevor Borg (Malta), Jorg Korg (Njemačka), Rom Lammar (Luksemburg), Al Maser (Irska), Jozef Rafal Olbinski (Poljska), Orlan (Francuska), Pavle Pavlović (Hrvatska), Christoffer Relander (Finska) te Marie Cecile & Noelle Thijs (Nizozemska).

Nacionalni muzej umjetnosti Kine (NAMOC), 18.1. – 1.3.2022.
Prvi put su na nekom međunarodnom umjetničkom bijenalu radovi umjetnika iz Europske unije, uključujući slikarstvo, fotografiju, kolaž, video i instalacije, okupljeni na zajedničkoj izložbi. Strategija “Kreativne Europe” određuje umjetnost kao moćan alat koji može promijeniti način na koji razmišljamo i djelujemo. Selekcija je nadahnuta ovim širokim i snažnim konceptom umjetnosti. Može li nam umjetnost pomoći da razmišljamo i ponašamo se kao europski građani? Može li definirati naš specifičan kulturni identitet? Može li nam ova zajednička izložba u Kini pomoći u potrazi za jedinstvom? Ukratko, postoji li nešto što možemo smatrati “europskim duhom”? Vodeći se tim pitanjima izložba europske umjetnosti u Pekingu zamišljena je kao svojevrsni eksperiment.

Izbor umjetničkih djela kineskoj publici predstavlja širok raspon europskog stvaralaštva, od imaginarnog biciklističkog obilaska muzeja El Prado, nadrealnog portreta kulture i imaginarnih fatamorgana Istočne Europe i simbola malog mediteranskog otoka, preko snažne povezanosti s prirodom u jednoj baltičkoj zemlji, utjecaja velikih europskih slikara iz prošlosti, buntovne kreativnosti iz srca kontinenta, germanske elegancije i prisebnosti, fascinacije mitologijama skandinavskog umjetnika i, s obzirom da izložba se održava u Kini, do strast prema Dalekom istoku gledano iz Europe.

– (Lucía Sollinger)

Sudjelovanje Pavla Pavlovića sa šest slika u organizaciji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, financijski su podržali Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Zagreb.

Pavle Pavlović (1983.) diplomirao je slikarstvo 2010. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Zoltana Novaka. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Od 2016. godine asistent je na slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu i Samoboru.

Više informacija o izložbi i izlagačima možete saznati ovdje.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: iz arhive umjetnika, reprodukcija: Pavle Pavlović, Felly Kamily, ulje na platnu, 185 x225 cm, 2017.

Odlične knjige koje do kraja siječnja možete kupiti na sniženju

Nema boljeg poklona nego prenijeti našim najbližima ljubav prema knjizi i zaraziti ih čarolijom čitanja, pronaći naslov savršen baš za osobu koju želite usrećiti! V.B.Z.-ova zimska akcija do kraja siječnja nudi mnoštvo inspirativnih naslova na popustima od 10 % do 50 % – u svim V.B.Z.-ovim knjižarama i web-knjižari. Ova odlična akcija traje do 31. 1. 2022., a dostava je besplatna za sve narudžbe iznad 250 kuna. Posebna pogodnost ove kupnje je da svaki kupac na poklon dobiva jednu knjigu. Detalje pogodnosti kupnje knjiga možete saznati ovdje, a niže smo izdvojili nekoliko naslova koje bismo rado vidjeli u našoj web shop košarici!

U ZEMLJI PLEMENITIH LJUDI, Hrvoje Rupčić

U zemlji plemenitih ljudi – Ako nam je ikad trebala dobra vizija, onda je to danas
Putovanje motorom, planinarenje prostranstvima drevne Perzije, područjem današnjeg Irana. Te nama mistične zemlje preko kojih smo upoznavali povijest čovječanstava, ta daleka prostranstva autor nam opisuje svojim živopisnim putopisom od kojeg zastaje dah. Hrvoje nam poručuje: ubacite u brzinu, otpustite kvačilo, dodajte gas! Putovanje za pamćenje – U zemlji plemenitih ljudi.

Hrvoje Rupčić viziju je pronašao s onu stranu civilizacija, vjera i ideologija
Tko je barem jednom slušao Hrvoja Rupčića, bubnjara Cubisma, ne treba mu pričati o tome koliko strasti, predanosti i slobode vibrira oko njega i benda dok rukama svira po zategnutim kožama kongo bubnjeva. Sve te odlike ruku i duha ovaj put Hrvoje je uspio prenijeti i na tipkovnicu. Opisuje svoje veliko motorističko putovanje prostranstvima drevne Perzije, danas Islamske Republike Iran.

Hrvojev pustolovni put u dalj i u vis (jer putopis u sebi krije i mali planinarski biser) istodobno je poziv za duhovno putovanje i propitkivanje osobnih i kolektivnih vrijednosti globalnog svijeta, koji tada nije niti slutio kakva ga slijepa ulica u godini 2020. očekuje. Hrvoje je otkrio izlaz i opisao ga: zato, ubacite u brzinu, otpustite kvačilo, dodajte gas!

I, naravno, odbacite predrasude!

STO GODINA SAMOĆE, Gabriel Garcia Marquez

Mnogo godina kasnije, pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel Garcia Marquez (1928.) u lanenom odijelu, s žutom ružom u zapećku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis Sto godina samoće iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku. Taj roman je Garcia Marquez pisao gotovo pune dvije godine ne obazirući se ni na koga, a ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj. Roman je objavljen 1967. godine i odmah doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike – prva naklada je iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana. Roman ”Sto godina samoće”je uostalom i glavni razlog zašto je Garcia Marquez dobio nagradu Švedske akademije za književnost godine 1982.

Mnogo godina kasnije, romanu ”Sto godina samoće”prišivena je oznaka magičnog realizma, iako su čitatelji u Latinskoj Americi taj predivan roman čitali kao najobičniji realistički roman – no to je bio roman koji je na veličanstven način govorio o njima samima, o njihovim obiteljima, ratovima, suzama, mukama i ljubavi.
”Mislim da je ta čudovišna stvarnost zaslužila Nobelovu nagradu” rekao je sam Garcia Marquez na svečanoj dodjeli.

Puna četiri desetljeća nakon prvog izdanja, hrvatski čitatelj ima sjajnu priliku da čitajući novo izdanje romana ‘Sto godina samoće”- u novom i izvrsnom prijevodu Nine Lanović – provjeri koliko je Garcia Marquez imao pravo.

PUTUJUĆE KAZALIŠTE, Zoran Ferić

Putujuće kazalište impozantan je roman koji bi bio događaj i u nekoj velikoj europskoj književnosti.

To  je obimna i kompleksna obiteljska saga. Kroz prošlost autorove obitelji ispričana je i povijest dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj i Europi. Tu obitelj nisu obilježili samo ratovi, nacionalna i ideološka mržnja. U pitanju je nekoliko potresnih ljubavnih priča od kojih svaka, neovisno o vremenu u kojemu se odvija, nosi vlastitu tragičnost i ljepotu.

Roman Putujuće kazalište obuhvaća sva tri rata koji su se u tom čudnom i krvavom stoljeću vodili na našim prostorima. Osim toga i mnoge druge prijelomne događaje koji su presudno utjecali na život njegovih junaka.

O prošlosti jedne obitelji

Jedan od njih je Benjamin Bernstein, autorov djed po majci koji je iz Petrograda pobjegao u Pariz kad je izbila Oktobarska revolucija, drugi je djed po ocu, koji je otprilike u isto vrijeme kao austrougarski vojnik pao u rusko zarobljeništvo. Jedna se mlada djevojka  s Trešnjevke, udala za ruskog emigranta koji je nekom čudnom putanjom iz Pariza došao u Zagreb, i postala pripovjedačeva baka. Druga se mlada djevojka zaljubila u putujućeg glumca i vlasnika kazališta Petra Ćirića, pobjegla s njim i postala pripovjedačeva  prabaka s očeve strane.

Pripovjedačev otac i majka jedva su, pak, preživjeli Drugi rat. On je probijao Srijemski front, a kao posljedica ostala mu je potreba da puca u salatu u vrtu; nju su kao židovsku djevojčicu skrivali po Zagrebu, a kad bi izišla iz kuće, u džepu je uvijek morala nositi katolički molitvenik.

Živopisni, stvarni likovi

Svi su se ti živopisni ali stvarni likovi izmiješali u ovoj obitelji koju pratimo od Petrograda, Pariza i Tangera do Hrvatske Dubice, Srijemske Mitrovice i Zagreba, od Petra Ćirića i Benjamina Bernsteina do samog autora, njegovih ljubavi i prvih objavljenih knjiga.

A sve je ispričano živo i pametno, kako može samo izniman pripovjedač.

RASTANCI, Mani Gotovac

Sve počinje prekidom. Zapisao je Paul Valéry. Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. Moja prijateljica na putu od Marulićeva spomenika pa do Mihanovićeve još desetak minuta melje najnovije tračeve. Kažem joj da žurim. Ne čuje me, ne čujem je. Melje. Pozdravljam, ponavljam – žurim. Hodam sporo. Iznenadio me jutros mobitel. Negdje oko 11 sati. Zapravo SMS.„Čekam te u Esplanadi na večeri. Budi točna.“ (odlomak iz romana)

Jedan muškarac, jedna žena: ljubav, strast, žudnja. Jednostavno život, život koji započinje tjelesnom žudnjom, gotovo glađu za drugom osobom. On želi nju, ona želi njega. Tijekom godina, tijekom desetljeća, dolaze i odlaze jedan drugome, strast postaje ljubav, pa prijateljstvo. No žudnja nikada ne nestaje: samo su trenuci bliskosti sve rjeđi, a pauze između njih sve dulje. Veza koja je započela sastancima pretvara se u niz rastanaka. Prekidi su uzaludni, ali rastanci neizbježni. I ostaje teško pitanje: što smo propustili? Gdje, kada? Za Mani Gotovac to znači: u ljubavi, dakle, u životu.

– Andrea Zlatar

ZAŠTO SU FRANCUSKINJE MLADE I U PEDESETIMA?, Mylene Desclaux

Zašto su Francuskinje mlade i u pedesetima…i kako i vi to možete biti
Zašto su Francuskinje mlade i u pedesetima? Vjerojatno zato što nisu opterećene svojim godinama. Za njih su one tek broj i smatraju da ih ne treba oglasiti na sva zvona.

Na prvi pogled pomislili bismo da pedesete u životu žene nisu pretjerano zabavne. Djeca odlaze svojim putem, a katkad i muževi. U profesionalnom životu dosegnule smo maksimum, roditelji nam nisu u top-formi, a više nam ne pristaje ni konfekcijski broj 38. No, u zbilji stvari su ipak malo drukčije.

Zašto su Francuskinje mlade i u pedesetima – nova generacija pedesetogodišnjakinja
Francuska blogerica Mylène Desclaux iskrenim i nježnim pogledom obuhvaća sebe i pedesetogodišnjakinje iz svog okružja. Desclaux preispituje način života nove generacije pedesetogodišnjakinja. Od podjele kućanskih poslova preko odabira idealnog partnera do seksualnosti i društvenih mreža… Današnje mlade pedesetogodišnjakinje brinu se o svome mentalnom zdravlju. Bave se tjelovježbom, vode računa o prehrani, druže se, zabavljaju… One ne priznaju društvene kanone koji ih smještaju u „staro željezo“ i uvjerene su da njihovo najbolje vrijeme tek dolazi jer su s godinama stekle životnu mudrost i iskustvo.

Ova vesela i zabavna knjiga nudi nam popis svih onih dobrih stvari kad se tuga, nemoć, bijes ili malodušnost umiješaju u naš život. Autorica nam kroz svakodnevne situacije i promišljanja o njima daje uvid u svoju najdublju intimu, i čini to šarmantno i duhovito. Pratimo je dok izvlači karte kod vidovnjakinje, zajedno s njom liježemo na kauč pretjerano emotivne psihoterapeutkinje, suočavamo se s mlađim suparnicama. Dijelimo njezine obiteljske tajne i razmišljamo o tome kako se najbolje nositi s neizbježnim promjenama koje u naš život unose malu dozu kaosa, ali iza kojih se krije mnogo sreće.

NIGDJE, NIOTKUDA, Bekim Sejranović

U romanu Nigdje, niotkuda Bekim Sejranović prati svog junaka od djetinjstva u Brčkom, preko srednjoškolskih i fakultetskih godina u Rijeci. Završava u izbjeglištvu u Oslu. U jednoj sceni, od bačvi u kojima baka kiseli kupus, radi splav. Njime se namjerava spuštati Savom, pa dobiva od bake degenek. U drugoj je panker koji svira bas u bendu Paranoya. Zatim se skriva po Rijeci od onih koji uhićuju mladiće i šalju ih u rat u Bosnu, pa je izbjeglica u Norveškoj… Tamo ulazi u dvije „teške“ ljubavne veze, i nakon njih bježi na ledeni otok na samom sjeveru Norveške, gdje noć i dan traju po šest mjeseci, a ljudi je malo.

Već u Nigdje, niotkuda Sejranović je suvereno postavio koordinate svijeta kroz koji se kreće u svim svojim knjigama. Pritom je sve ispričano tijekom jednog sprovoda koji se proteže kroz cijelu knjigu. A roman, premda je fragmentaran, sa stalnim skokovima kroz vrijeme, istovremeno je kompaktan, zaokružen i snažan. Upravo ta kompleksna struktura koju autor virtuozno gradi, ne otežava čitanje, već nas uvlači u samu utrobu teksta. To je bitno obilježje svih Sejranovićevih romana. Dodajte uz sve to i prirodni pripovjedački talent koji Sejranović posjeduje. Duhovitost, autoironiju, duboku osjećajnost, psihološku iznijansiranost i bit će vam jasno zašto je Nigdje, niotkuda toliki uspjeh. Dobio je regionalnu nagradu za najbolji roman, „Meša Selimović“, i Bekima Sejranovića učinio jednim od najčitanijih pisaca na prostoru bivše zemlje.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: VBZ

Premijera druge sezone popularne serije | “Vučji odgoj” (Raised By Wolves)

Druga sezona znanstvenofantastične serije vrhunskog pripovjedača i filmaša Ridleyja Scotta, „Vučji odgoj“ (Raised By Wolves), imat će premijeru 3. veljače na HBO GO-u kada u ponudu stižu prve dvije epizode.

„Vučji odgoj“ prati dvoje androida – Oca i Majku – čiji je zadatak odgojiti ljudsku djecu na misterioznom djevičanskom planetu. Kako rastuću ljudsku koloniju prijete rastrgati vjerske razlike, androidi otkrivaju da je kontroliranje ljudskog vjerovanja opasan i težak zadatak.

U drugoj sezoni, Majka (Amanda Collin) i Otac (Abubakar Salim), zajedno sa svojim potomstvom od šestero ljudske djece, pridružuju se novoformiranoj ateističkoj koloniji u tajanstvenoj tropskoj zoni Keplera 22 b. Ali snalaženje u ovoj neobičnoj novoj zajednici samo je početak njihovih nevolja jer Majčino “prirodno dijete” prijeti da će i ono malo što je preostalo od ljudske rase odvesti do izumiranja.

Osim Amande Collin i Abubakara Salima, u seriji glume Travis Fimmel, Niamh Algar, Kim Engelbrecht, Winta McGrath, Jordan Loughran, Matias Varela, Felix Jamieson, Ethan Hazzard, Aasiya Shah, Ivy Wong, Peter Christoffersen, Selina Jones, Morgan Santo, James Harkness i Jennifer Saayeng.

Produkciju serije potpisuje Scott’s Scott Free Productions, a izvršni producenti su Ridley Scott, Aaron Guzikowski, David W. Zucker, Jordan Sheehan, Adam Kolbrenner i Mark Huffam. Autor serije je Guzikowski.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: HBO promo

Bend Ti, ja i moja mama ima novi singl | “Mala soba”

U pandemijskim vremenima, kada su mnogi od nas na vlastitoj koži doživjeli iskustvo karantene, bend Ti, ja i moja mama u svojoj pjesmi uspijevaju prikazati pozitivan i samoiscjeljujući potencijal samovanja. Novi singl “Mala soba” introspektivna je pjesma o stanju zamora, padu energije i potrebi da se povučemo i u doticaju sa samima sobom iscijelimo umor i zasićenje životnom rutinom. “Nisam dobro i ne mogu van, ne traži od mene da išta dam”, pjeva autorica pjesme Ana Opalić koja je ovog puta preuzela ulogu glavne vokalistice. Opalić potpisuje glazbu i tekst, dok joj se u aranžmanu pridružio producent Konrad Mulvaj, zaslužan i za miks. Mastering je odradio Pavle Miholjević.

Klavir, vokal i diskretna instrumentalna pratnja te producentski pečat novog suradnika Konrada Mulvaja iznenadit će one koji očekuju da će nove pjesme benda slijediti zvuk s nastupnog albuma grupe “Teška kao dno”.

“Kako su se društvene prilike i prakse promijenile, izmijenio se i naš zvuk. Svakim novim izdanjem zvuk benda Ti, ja i moja mama je drugačiji: od prvog ep-ja “Gurni me u valove, preko albuma “Teška kao dno” do novog singla “Mala soba” koji najavljuje minimalistički pristup zvuku i aranžmanima pjesama”, kazale su članice benda Ana Opalić i Martina Zvonić.

TJMM nastavljaju svoju suradnju s prijateljicom benda Andreom Vidović koja se u videospotu za pjesmu “Mala soba” ponovno pojavljuje u glavnoj ulozi.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Marina Uzelac

“Bear with me” | Predstava o polarnim medvjedima, umjetnosti i ekologiji

Spoj umjetnosti, prirode i ekologije u fokusu su stvaralaštva Irene Boćkai, što je pokazala kroz projekte kao što je „Muzej odbačenih predmeta”, te nastavila predstavom „Bear with me” u kojoj se bavi temom polarnih medvjeda i izvedbene životinje. Predstava ima bioetički i ekološki okvir. Sam naslov predstave „Bear with me” je dvoznačan te se može prevesti kao „Medvjed sa mnom” ili „Budite strpljivi sa mnom”. Naslov predstave ovdje semantički aludira na najvećeg kopnenog predatora i morskog sisavca, ali i na imperativ publici da bude strpljiva s autoricom koja se u izvedbi pokušava transformirati u polarnog medvjeda. Predstava se izvodi u formi izvedbenog predavanje koje spaja umjetničko i akademsko s ciljem prijenosa znanja. Bitni aspekti izvedbe su i pojmovi stvaralačke nelagode i nelagode koja proizlazi iz tijela – autorica se pokušava utjeloviti u drugom tijelu potpuno drugačijem od njezinoga, a stvaralačka nelagoda proizlazi i iz stalne prijetnje hoće li izvedba biti proglašena uspješnom ili neuspješnom.

Autorica i izvedbe: Irena Boćkai

Fotografija: Matej Čelar

Video: Paula Skelin

Glazba: Hinterheim

Produkcija: Trećeprostor

Predstava će se održati uz poštivanje svih epidemioloških mjera, a zbog ograničenog broja gledatelja potrebno je svoj dolazak najaviti na mail: edukacija@msu.hr.

COVID-19: INFORMACIJA O EPIDEMIOLOŠKIM MJERAMA

Sukladno Odluci Stožera civilne zaštite RH od 12. studenog 2021. godine, od 16. studenog za posjet Muzeju suvremene umjetnosti potrebno je predočenje važeće EU digitalne Covid potvrde, ili drugi odgovarajući dokaz, ili negativan test ovlaštene ustanove i laboratorija.

Drugi odgovarajući dokaz ostvaruje se potvrdom liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju bolesti Covid-19, koje uključuje i preboljenje u statusu tzv. „vjerojatnog slučaja“, te preboljenje uz cijepljenje jednom dozom cjepiva unutar 8 mjeseci od preboljenja, ali da nije prošlo više od 12 mjeseci od preboljenja.

Ova odluka ne primjenjuje se:

  • na osobe mlađe od 16 godina
  • na osobe koje prate osobu koja se ne može brinuti za sebe
  • na osobe kod kojih postoje kontraindikacije za cijepljenje ili dovršetak cijepljenja bilo kojim cjepivom protiv Covid-19, što se dokazuje liječničkom potvrdom

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: MSU/Bear with me promo

Podržite Kornate u izboru za najbolju filmsku lokaciju

Nakon odluke stručnog žirija o pet finalista, o izboru pobjednika odlučuju isključivo glasovi publike, a svi sudionici glasanja ulaze u bubanj te će jedan sretni dobitnik osvojiti putovanje na pobjedničku lokaciju. Svoj glas Kornatima možete dati OVDJE

Film Murina se na Kornatima snimao od 28. rujna do 5. listopada 2019. godine. Producent Danijel Pek kaže kako scena koju su tamo snimili počinje kao ugodna plovidba na rajski otok, a završava dubokim sukobima glavnih protagonista. “Kornati su bili naš prvi izbor za tu scenu upravo zbog ljepote i opustošenosti – snažnog kontrasta beskrajnog plavetnila mora i golog kamena na suncu.” Dodaje kako su tražili jedinstveni krajolik koji može postati mjesto za priču bez potrebe za dodatnom scenografijom. “Kornati su bili jedna od rijetkih opcija koja je to mogla ponuditi. Kada smo shvatili da možemo uključiti i spomenik palim vatrogascima Nikole Bašića u priču i da bi to mogla biti prijelomna točka za emocionalno stanje naših likova, to je bilo to! Taj je spomenik remek djelo jednostavnosti – 12 križeva izrađenih od kamena pronađenih na licu mjesta, građenih starom tehnikom suhozida, istovremeno su lijepi i zastrašujući, dostojan podsjetnik na tragediju koja se tamo dogodila. S obzirom na sve navedeno, naši se likovi zaista nemaju kamo sakriti i upravo je to bilo savršeno okruženje za razotkrivanje svega što treba izaći na vidjelo“, kaže Pek. Osim toga, Kornati i Murina obilježili su zadnji dan snimanja u karijeri podvodnog snimatelja Zorana Mikinčića-Budina. “Sada je u mirovini i nadam se da će mu ovaj posljednji posao ostati u savršenom sjećanju jednako kao i nama.” zaključio je na kraju producent Danijel Pek. 

Glavne uloge u filmu koji je ovjenčan Zlatnom kamerom (Camera d’Or) u Cannesu prošle godine nose Gracija Filipović, Leon Lučev, Danica Ćurčić i Cliff Curtis. Gracija Filipović je za ulogu Julije uvrštena u program European Shootong Stars koji svake godine za vrijeme Berlinalea predstavlja deset najvećih glumačkih nada europske kinematografije.

Scenarij, uz redateljicu, potpisuje i Frank Graziano, producenti filma su Danijel Pek (Antitalent) i Rodrigo Teixeira (RT Features), a koproducenti Zdenka Gold (Spiritus movens), Jožko Rutar (SPOK Films) i Miha Černec (Staragara).

Najbolja europska snimajuća lokacija 2021. bit će proglašena u sklopu Europskog filmskog sajma (EFM) u veljači. 

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: scene iz filma Murina (prve dvije fotografije); NP Kornati (druge dvije fotografije)
(*prve dvije fotografije ustupio je Antitalent, a autor druge i treće fotografije NP Kornati je Igor Tomljenović)

R+: Doručak na travi | „Meni je to normalno“ – Iva Matija Bitanga, vizualna umjetnica

Doručak na travi, nedjelja, 23.1.2021., 10-11 sati

„Meni je to normalno“ – Iva Matija Bitanga, vizualna umjetnica, profesorica odjela Medijskog dizajna Sveučilišta Sjever, Koprivnica

S ovotjednom gošćom razgovarat ćemo o njenoj aktualnoj izložbi kojom propituje percepciju ‘normalnoga’ i ‘ljepote’, iskustvima studiranja u inozemstvu, o kazališnoj kostimografiji i scenografiji, lutkarstvu, (anti)modi, cjeloživotnom obrazovanju i profesiji predavačice, izvanredne profesorice Odjela medijskog dizajna na Sveučilištu sjever, Koprivnica.

Od 18. siječnja do 12. veljače 2022., u galeriji Vladimir Nazor održava se izložba „Meni je to normalno“. Naziv izložbe je zapravo rečenica koju autorica, vizualna umjetnica, Iva Matija Bitanga, izgovara osobama koje ju pitaju zašto je u licu tako crvena, rumena. Ivi je dijagnosticirana bolest, sistemski eritemski lupus, autoimuna bolest koja uzrokuje sporadične upale zglobova, tetiva i drugog vezivnog tkiva. Iva za sada nema ove tegobe, već vidljive osobitosti poput osipa ili mrlja na licu, koži, osjetljivost na sunce. Radovima prikazanim na izložbi umjetnica propituje način na koji smo gledane/i, kako se gledamo.

Brojne suvremene svjetske umjetnice svojim radom preispituju idealizaciju ženskog tijela i kanone ljepote. Odgovor je to, dominantnoj europskoj vizualnoj reprezentativnoj tradiciji, koja pretpostavlja da je gledatelj ne samo muškarac nego i heteroseksualac, koji je prošao pubertet, najčešće bijelac. “Muškarci djeluju, a žene se pojavljuju. Muškarci gledaju žene. Žene gledaju kako ih gledaju.” (Ways of Seeing, J. Berger 1972, 45, 47).
Svoju različitost Iva Matija Bitanga prikazuje crtežima, animiranim crtežom, video radom. 3D otiskom leptiraste forme crvene mrlje lica stvara masku, a izložbu prati zvučna kulisa u kojoj ona, na latinskom jeziku, govori o svojoj bolesti. Iva ima lupus, pa duhovito i autoironično glumi – vuka.
Sklonost spajanju raznih načina vizualnog izražavanja, maski i sceni, performativnosti, za umjetnicu nije novost. Prije no što je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti pohađala je glazbenu školu i učila violinu, sredinom 1990-ih bila je članica ženskog kolektiva Daklelososi, skupine mladih izvođačica s Akademije likovnih umjetnosti koje su održavale antimodne performanse. Bila je i članica grupe GastArbeit, Schmrtz teatra i Tigar teatra, surađivala s Ljubljanskim Mini teatrom, kao samostalnoj umjetnici kazalište joj je bilo osnovni izvor financija.

O cjeloživotnom usavršavanju govorit ćemo temeljem njenih iskustava u Hrvatskoj i Njemačkoj. Školovanje je nastavljala više puta. U Zagrebu je krenula na dodiplomski studij teatrologije na Filozofskom fakultetu, gdje su joj predavali Senker, Batušić, Sergej Pristaš, Peterlić. Ovaj studij je prekinula kada se odlučila upisati Hochschule fuer Gestaltung, u Karlsruheu gdje je Boris Groys predavao povijest umjetnosti, Peter Sloterdijk filozofiju, Daniel Libeskind arhitekturu, Michael Simon kazalište i scenografiju. Ključni profesor za Ivu Matiju Bitangu bio je Louis Phillipe Demers, koji je predavao robotiku. Danas je ona u poziciji predavačice mlađim generacijama, koje odrastaju u izazovnim i turbulentnim uvjetima.

Iva-Matija Bitanga (1974., Zagreb), diplomirala je slikarstvo na nastavničkom odjelu Likovne akademije u Zagrebu u klasi prof. Ante Rašića. Godine 2004. završila je poslijediplomski Studij scenografije i dizajna izložbi na Hochschule fuer Gestaltung, u Karlsruheu (Njemačka), kod Louis Phillipe Demersa. Od 2000. do 2013. radi kao samostalna umjetnica i članica HZSU-a. Od 2011. stalna suradnica Učiteljskog fakulteta u Zagrebu i Čakovcu, od 2016. specijalističkog studija Dramske pedagogije u Zagrebu. Od 2013. predaje na odjelu Medijskog dizajna Sveučilišta Sjever u Koprivnici. Autorica je i nositeljica dijela programa Specijalističkog studija Dramske pedagogije Sveučilišta u Zagrebu na Učiteljskom fakultetu, kolegij Scenska likovnost. Od 2015. doktorandica je poslijediplomskog Studija književnosti izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Likovnom se umjetnošću bavi od 1995., samostalno i grupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 1996. radi i oblikovanje scenografija, lutaka, kostima i glazbe za kazalište. Bila je i članica više umjetničkih grupa; modno performativne grupe Daklelososi, umjetničke grupe GastArtbeit, kazališnih grupa Schmrtz teatar i Tigar teatar. Neki od samostalnih projekata su performativni video „Ja i Jozo“ za Memorijalnu zbirku Jozo Kljaković u Zagrebu, performativni video „Osjećam se eventualno“, kostimografija predstave Samo Strelec, „Jederman“ za Gradsko kazalište Virovitica, izložba u Salonu Izidor Kršnjavi u Zagrebu. Dobitnica je više nagrada i priznanja na područjima likovne umjetnosti, scenografije i kostimografije. Piše recenzije animiranih i kratkih igranih filmova, te znanstvenih radova za znanstvene časopise, mentorica je brojnih završnih i diplomskih radova na Sveučilištu Sjever odjelu Medijskog dizajna i odjelu Novinarstva.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom