Odnos države i društva prema ženskoj seksualnosti na izložbi| Trokut#2

U Galeriji Događanja, 2. lipnja u 19:00 sati, otvara se izložba te predstavlja publikacija radova nastalih u participativnom projektu Trokut#2 autorice Josipe Bubaš, koji se bavi odnosom države i društva prema ženskoj seksualnosti. Izložba se realizira u okviru proljetnog bloka 19. Queer Zagreb Sezone udruge Domino.

Uoči izložbe, od 18:00 sati u predprostorima Galerije Događanja održat će se i okrugli stol na kojem će uz autoricu Josipu Bubaš sudjelovati autorice tekstova u publikaciji Monika Marić i Monica Melinda Topalović i autorice izloženih radova, dok će događanje moderirati Karla Pudar, koja je ujedno i kustosica izložbe.

U svibnju 2020. umjetnica Josipa Bubaš izvela je performans Trokut#2 na nasipu uz rijeku Savu, u sklopu projekta Budućnost političkog performansa, koji je organizirala udruga Domino za vrijeme hrvatskog predsjedanja Vijećem EU. Demografija, kao jedno od glavnih pitanja samog predsjedanja, bila je ishodišna točka promišljanja umjetničkog koncepta performansa i same metodologije rada. Autorica se odlučila na participativni pristup te javnim pozivom prikupila osobna svjedočanstva, ali i javne iskaze, vezane uz društveno-politički položaj žena. Na Prvi maj, koji nije slučajno odabran budući da označava dan izmeđuproljetnog ekvinocija i solsticija te se u nekim kulturama slavi kao dan plodnosti, autorica je pristigle tragove ženskih borbi i nepravdi ritualno zapalila. U krijesu, složenom u obliku obrnutog trokuta – simbola snage ženske seksualnosti, gorjela su svjedočanstva obiteljskog nasilja, duboko intimna i bolna iskustava vezana uz grubost medicinskog sustava koji žensko tijelo birokratizira i svodi na mehanički problem koji treba riješiti, tragovi nepravde državnog sustava, ali i tekstovi koji kritiziraju diskriminaciju skrivenu u svakodnevnoj komunikaciji, dvojbama između obiteljskih obaveza i karijere, iskazi o samoći, ljubavnim vezama i gotovo svakom aspektu položaja žene u društvu.

Odabirom drevnog simbola i njegovim paljenjem cilj je bio simbolički osloboditi žensku seksualnost i plodnost iz sustava koji ih ne razumije i ne cijeni, slaviti po mnogima očito zastrašujuću snagu žene te prikazati seksualnost kao snagu, a ne funkciju.

Sam naziv rada i početnu inspiraciju Josipa Bubaš preuzela je od istoimenog rada Sanje Iveković iz 1979. u kojem autorica za vrijeme Titovog službenog prolaska gradom sjedi na balkonu u Savskoj ulici te kroz inscenaciju samozadovoljavanja problematizirala poziciju žene u odnosu na muški poredak društva. Tada je trokut zatvorio prostorni i komunikacijski suodnos između umjetnice, snajperista na susjednoj zgradi i policajca na ulici, pri čemu je čin ženskog samozadovoljavanja predstavljao prijetnju muškom autoritetu i državi. Sasvim slučajno taj odnos bio je upisan u obrnuti trokut.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Ljubav na Animafestu 2021 | Od Lotte Reiniger i igličastih odnosa do virtualnih strasti i postmodernih prekida

Ljubav između dva ljudska bića tema je koja zaokuplja svakoga od nas, pa tako i mnoge umjetnike. Nebrojena su djela nastala zbog čežnje, sreće, tuge i ostalih emocija koje nam donosi osjećaj ispunjene ljubavi. Ili njegov gubitak. Ljubav je pokretačka snaga iza mnogih budnih noći i jakih emocija izlivenih u verbalne ili vizualne bravure posvećene Njoj ili Njemu. Animatori, naravno, nisu iznimka, pa Animafest Zagreb 2021 u izboru umjetničkog ravnatelja Daniela Šuljića donosi zbirku animiranih filmova vezanih uz tu lijepu i intimnu, ali katkad i duhovitu ili tešku temu. Raznovrsni program kroz tri cjeline i 8 segmenata nudi uvid u različite načine kojima su se autori uhvatili ukoštac s tim vječitim izazovom.

Prva cjelina bavi se klasičnom ljubavlju, prateći “kronološki” nastanak, vrhunac i kraj veze u segmentima “Kad smo se sreli”, “Plamen ljubavi” i “Slomljeno srce”. Vrijedi skrenuti pažnju na fantastični klasik Papageno velike Lotte Reiniger iz 1935. godine koji se u Tuškancu prikazuje s 35-milimetarske kopije, ali u ovoj cjelini nalazimo i svevremenske uspješnice kao što su Jednoga dana Marie Paccou ili Vukovi Rafaela Sommerhaldera. Neki filmovi donose urnebesno viđenje prekida, kao 12 godina Daniela Nockea, drugi su veći od života, kao što je bila sudbina glavnih junaka u U susjedstvu grada Joška Marušića, dok treći obrađuju ljubav preko mreže, specifičnu za današnje vrijeme – primjerice Bujica ljubavi Seana Buckelewa. Vrijedi podsjetiti i na Animafestovu pobjednicu Yumi Joung (Ljubavne igre), kao i na dopadljivu minijaturu Kirsten Lepore Zdravo, stranče, Nemoguće figure i druge priče II Marte Pajek, Repete Michaele Pavlátove, Mravlju pjesmu Saše Svirskog, Dva na dva Jelene Oroz, Améliju & Duartea Alice Guimarães i Mónice Santos – radove redom omiljenih Animafestovih autora.

Druga cjelina “ménage à deux” posvećena je animatorskim parovima, umjetnicima koji su isprepleli svoje privatne i profesionalne živote zajedno kreirajući filmove. U toj tematskoj cjelini neki su od najpoznatijih supružnika i partnera iz povijesti i sadašnjosti animacije: izumitelji pinscreena (igličastih ekrana) iz 1930-ih Alexandre Alexeieff i Claire Parker (Noć na pustoj gori), Joy Batchelor i John Halas (Automania 2000) koji su obilježili sredinu 20. stoljeća, Olga i Priit Pärn čija je humana groteska daleko nadrasla estonske granice (Piloti na povratku kući), Abi Feijó i Regina Pessoa koji su obilježili portugalsku animaciju (Tragična priča sa sretnim završetkomi), dva puta za Oscara nominirane majstorice gvaša Wendy Tilby i Amanda Forbis (Kad zora svane), Michelle i Uri Kranot (Šuplja zemlja) koji danas oduševljavaju VR projektima. Tu su i Paul i Sandra Fierlinger, Joanna Quinn i Les Mills, Ivana Bošnjak i Thomas Johnson, Chintis Lundgren i Draško Ivezić, Alison Snowden i David Fine, Ana Nedeljković i Nikola Majdak Jr., John i Faith Hubley, Emma De Swaef i Marc James Roels, Ru Kuwahata i Max Porter…

Za treću tematsku cjelinu “Požuda”, tj. erotiku u animaciji, nekad su se na festivalima rezervirali termini nakon ponoći. Ta je tabu tema dugo bila obrađivana prvenstveno kroz geg i humor. No u posljednjih tridesetak godina senzualnija, lascivnija i eksplicitnija oslikavanja tjelesne ljubavi postaju prihvaćeni standard. U skladu, pak, s velikim porastom broja autorica u posljednja dva desetljeća erotika zadobiva distinktivnu perspektivu, s daleko većom samosviješću te često i konkretnijom i hrabrijom reprezentacijom. Signe Baumane (Teat Beat of Sex Ep. 1-3) zajedno s Joannom Quinn (Ženski provod) predvodnica je generacije koja je započela ovaj obrat koji se danas na novi način odražava i u filmovima mlađih autorica poput Renate Gąsiorowske (Mačkica), Lori Malépart-Traversy (Klitoris) ili Sawako Kabuki (Nemoj reći mami). Suvremeno žensko viđenje tijela i seksualnosti može se, međutim, protegnuti i na prošlost (Konkubinina gozba Hefang Wei) te poslužiti kao polazna točka posve idiosinkratične senzualnosti (Futon Yoriko Mizushiri). Posebni povijesni, dakako izrazito nekorektni kuriozum predstavlja pak američki pornografski nijemi film iz 1928. godine Eveready Harton u Zakopanom blagu grupe anonimnih autora. Navodno nastao kao projekt triju velikih studija za potrebe zabave u čast Winsora McCaya, film je razvijen u kubanskom laboratoriju te je izazvao salve smijeha pri prvom, dakako privatnom prikazivanju.

U oblikovanju tematskog programa ljubavi Danielu Šuljiću pomogli su Nancy Denney-Phelps, Margit Antauer Buba, Olivier Catherin, Olga i Michał Bobrowski, Matea Milić, Vivien Halas, Thomas Renoldner i Sabine Groschup.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Laurence des Cars prva je ravnateljica Louvrea!

Emmanuel Macron imenovao je povjesničarku umjetnosti Laurence des Cars za ravnateljicu najposjećenijeg svjetskog muzeja, osnovanog 1793. Laurence des Cars vodila je Musée d’Orsay i L’Orangerie u Parizu od 2017., a novu poziciju ravnateljice Louvrea preuzima u rujnu 2021.! Kći novinara i književnika i unuka romanopisca Guya des Carsa, nova ravnateljica Louvrea poznata je po tome što podržava restituciju umjetnosti koju su nacisti opljačkali tijekom Drugog svjetskog rata, također i po tome što potiče izložbe koje odražavaju suvremene teme i stvara programe kako bi privukla što vuše mladih ljudi u institucije.

Konkurencija za poziciju bila je žestoka i ponekad gorka, no najpoznatiji muzej na svijetu na kraju dobiva svoju prvu ravnateljicu!

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: © Musée du Louvre / Nicolas Guiraud

R+: Doručak na travi | Socijalna stanogradnja, stanovanje i kriza

Emisija o kulturi, Doručak na travi, nedjelja, 30.5.2021., 10-11 sati

Socijalna stanogradnja, stanovanje i kriza

Gošća: dr. sc. Tamara Bjažić Klarin, d.i.a.

Devastacija urbanog okoliša, dodatno „razdrmana” posljedicama dva razorna potresa; nesređeno tržište stanogradnje i nekretnina, divljanje cijena stanova… sve su to teme s kojima se sve intenzvnije susrećemo zadnjih godina. Situacija pogoduje gotovo svima – osim onima kojima bi socijalna stanogradnja trebala biti namijenjana – mladima, obiteljima s djecom, osobama slabije platežne moći.Stoga je okvir i temu razgovora ove emisije (barem dijelom) najtočnije opisati citatom iz uvodnika časopisa “Život umjetnosti”, broj 107/2020 (izdavač: Institut za povijest umjetnosti), “Stanovanje i kriza”, koji potpisuje urednica broja, naša gošća, Tamara Bjažić Klarin.

“Pozivajući se na dvadesetostoljetnu „tradiciju” društvenog i političkog aktivizma arhitekata usmjerenog na gradnju kvalitetnije- ga životnog prostora, namjera tematskog broja naslovljenog “Kriza i stanovanje” bila je potaknuti na „pretresanje” kako današnjeg trenutka u kojem živimo „novo normalno” tako i zaboravljenih znanja i praksi stanovanja, koje su i danas relevantne. U Hrvatskoj svjedočimo sve većem procjepu između boljitka društva i privatnog interesa, posljedicama divljeg kapitalizma koji je zadnjih desetljeća degradirao ustavni koncept javnog dobra. Popis je posljedica ovog procesa poduži—neplanska izgradnja infrastrukturom supstandardnih stambenih naselja, trošne bolnice i škole čiju je zapuštenost ogolio nedavni zagrebački potres, depopulirana Slavonija i povijesna gradska središta na Jadranu, nedostatak dostupnih stanova za mlade uslijed rapidne Airbnb-apartmanizacije i izostanka pristupačnih modela stanovanja bez doživotne hipoteke i kredita, rastuće siromaštvo ljudi treće životne dobi koji ne mogu održavati svoje nekretnine, puzajuća obnova ruralnih prostora potresom de- vastirane Banije, i da ne nabrajamo dalje.”

U okruženju divlje gradnje, nepoštivanja ili nepostojanja urbanističkih planova, poslije dva velika potresa i poneke poplave, čini nam se da smo, kao građani, prepušteni sebi. Da je sve teško, jer se sve što nam sada treba mora izmisliti, promisliti. No, izvor problema nije struka niti sami građani, već nesređeni i zastarjeli podaci, nedostupnost i nefunkcionalnost postojećih baza podataka, kao i niz administrtivnih prepreka. Tipska gradnja ili obnova jedna je od tema koja se aktualizira i ponavlja nakon većih seobi, ratova, katastrofa. Činjenica je da šira javnost nije upoznata s urbanističko arhitektonskim modelima djelovanja koje su generirale neka ranija povijesna događanja ili prirodne katastorfe: kriza stanovanja nakon Prvoga svjestkog rata, rad udruženja i grupa koje su djelovale 1930-ih, zatim nakon Drugoga svjetskog rata, ali i poslije potresa 1963. u Skoplju ili poplave u Zagrebu 1964.; do danas.

Riječima urednice broja: “Povijesni tijek borbe za što kvalitetniju društvenu stanogradnju, kako u razdoblju socijalizma tako i u doba samostalne hrvatske države u kojem je ta borba stigla svojem kraju (unatoč tranzicijskom surogatu u vidu Programa društveno poticane stanogradnje) … možemo sagledati kroz znanstvene priloge posvećene istraživanju stanogradnje, kroz retrospekciju nekih od doajena eksperimentalnih pristupa problemima stanovanja, kao i kroz razgovore s današnjim aktivistima u ovome polju”.Tamara Bjažić Klarin ujedno je i dobitnica ovogodišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata za knjigu “Za novi, ljepši Zagreb! – arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918.–1941.”. Više nego dovoljno za ozbiljan razgovor o ozbiljnim temama.

dr. sc. Tamara Bjažić Klarin, d.i.a.
Znanstvena suradnica, u zvanju više znanstvene suradnice, u Institutu za povijest umjetnosti.
Diplomirala na Arhitektonskom fakultetu i doktorirala na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područje znanstvenog interesa je povijest i teorija arhitekture i urbanizma 20. stoljeća. Kao znanstvena suradnica u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU (do 2015.) surađivala je na znanstvenim projektima „Analize i smjernice arhitektonsko-prostornih koncepcija u turizmu na tlu Hrvatske“ akademika Miroslava Begovića i „Modernizam i prostorni identitet Hrvatske u 20. stoljeću“ akademika Borisa Magaša.

Autorica je knjige Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura, 1926.–1939. / Ernest Weissmann: Socially Engaged Architecture, 1926-1939 (HAZU, Zagreb, 2015.) i s dr. sc. Ljiljanom Kolešnik urednica knjige French Artistic Culture and Central-East European Modern Art (IPU, Zagreb, 2017.). Autorica je i više znanstvenih radova objavljenih u časopisima Prostor, Radovi Instituta za povijest umjetnosti i Život umjetnosti te poglavlja u knjigama domaćih i inozemnih izdavača i enciklopedijskih natuknica. Članica je uredništva časopisa Život umjetnosti i Čovjek i prostor.

Kao predavačica sudjeluje povremeno na doktorskom studiju Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je na nizu konferencija i skupova (Katholieke Universiteit Leuven; Politecnico di Milano; Herder-Institut, Marburg; GHI, Hamburg; IUAV, Venecija i dr.). Stipendistica je Vlade Republike Francuske 2006. i Švicarske nacionalne zaklade za znanost 2014. godine. Zahvaljujući potonjoj bila je akademski gost na Institutu za povijest i teoriju arhitekture (gta ETH u Zürichu). Dobitnica je Povelje Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za 2015. godinu. Dobitnica nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata za knjigu “Za novi, ljepši Zagreb” u kojoj se bavi arhitektonskim i urbanističkim natječajima međuratnog Zagreba, 2021. Kroz temu arhitektonskih i urbanističkih natječaja, ona kronološki prati arhitektonsku scenu uz uvid u djelovanje gotovo svih protagonista. Ovom se knjigom brojni zagrebački (i hrvatski) arhitekti ravnopravno upisuju u povijest europske i svjetske arhitekture druge polovine 20. stoljeća.

Scenaristica je emisija o arhitekturi serijala „Suvremenici“ i „Jedno djelo“ (Ana Marija Habjan, ur.) Hrvatske televizije. Surađivala je i u emisijama „Trikultura – arhitektura i dizajn“, „Prostor, vrijeme, arhitektura“, „Kultura prostora“ (Ana Marija Habjan, ur.) te „Baština, mi i svijet“ (dr. sc. Snješka Knežević, ur.).

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Kinematografije otpora – Nicole Hewitt | Žene minorne spekulacije, sekvenca 5 (Mutacije)

Projekt Kinematografije otpora kustosica Dine Pokrajac Leile Topić koji već treću godinu zaredom zajedno organiziraju Subversive Festival i Muzej suvremene umjetnosti (MSU) predstavlja filmske autorice i autore čiji opus nastaje na sjecištima strategija i praksi suvremene umjetnosti i filma, spajajući izražajne mogućnosti umjetničkog filma, filmskog eseja i otvorenosti prema eksperimentiranju.

Novo izdanje Kinematografija otpora predstavlja Nicole Hewitt i multimedijalnu izložbu Žene Minorne Spekulacije, sekvenca 5 (Mutacije) koja kroz osobni narativ pripovijeda o nevidljivoj i prešućenoj povijesti prikaza žena. Otvorenje izložbe održat će se u srijedu 2. lipnja u 19 sati u MSU Black Boxu, a izložba ostaje otvorena do 31. kolovoza 2021.

Kinematografije otpora zanimaju se za autorske pozicije koje se opiru srednjostrujaškim kanonima a odlikuje ih upravo intermedijalnost i intertekstualnost pristupa kao i otvorenost prema različitim temama. Otpor iz naziva očituje se kao nalaženje novih modela i mogućnosti nasuprot uobičajenim modelima promišljanja medija filma, proširene fotografije te filmske i multimedijske umjetnosti. U dosadašnjim izdanjima prikazani su radovi francuske filmašice Maud Alpi (2018.) i hrvatske umjetnice mlađeg naraštaja Sabine Mikelić (2019.).

Žene Minorne Spekulacije, sekvenca 5 (Mutacije) jedna je od iteracija projekta koji vibrira između historiografije, dokumentarizma, objektne analize, putopisa i spekulativne fikcije. Projekt se bavi ostacima kao dokaznim materijalom, pejzažima kao svjedocima, isprepletenim biografijama arheologa, njihovih objekata i subjekata istraživanja (ženske figurice, sazviježđa, cement, keramika, glazba, tračevi) koji se pojavljuju unutar vremenskog razmaka od 5000 godina.

Sekvenca 5 zadnja je u nizu javnih proba i predstavlja materijal skupljen oko, iza, i sa strane glavne osi istoimenog filma. Bavi se memorijom, poviješću, duhovima spekuliranja gdje stvarni i nestvarni objekti materijalne kulture proizvode zbunjenost i halucinacije o javnom sjećanju i tehnologijama memorije, a narativ se plete kroz minorne povijesti, minorne narative, minorne fragmente i minorne tehnikalije. Sekvenca 5 rekombinira postojeći odbačeni ili nađeni materijal, a istovremeno procesuira i stvara nove materijale u obliku dijaprojekcija, videa, zvuka i teksta u odnosu na specifičnosti muzejskog postava, tehnikalija i prostornih uvjeta, kako bi u sebe metabolizirala specifičnosti prostora i vremena u kojima se nalazi. Materijal će se aktivno generirati za vrijeme izložbe, predstaviti u formi izvedbe uživo, te tako mutiran ostati u prostoru.

Dugometražni film Žene minorne spekulacije (2021.) Nicole Hewitt sastavljen od materijala iz prethodnih sekvenci projekta bit će prikazan u sklopu 14. izdanja Subversive Festivala koje će se održati od 3. do 17. listopada 2021. godine.

Nicole Hewitt rođena je 1965. godine u Londonu. U svojim radovima istražuje mogućnosti dokumentarnog jezika unutar fiktivne strukture, propitujući specifičnosti filmskog, odnosno jezičnog, iskaza, i odnos između prikaza i retorike, te fiktivnog i stvarnog vremena. Od 1986. bavi se animiranim i eksperimentalnim filmom koji su redovito uvrštavani na međunarodne festivale i izložbe. Noviji radovi, kao serija performansa Ova Žena se zove Jasna, sve se više koncentriraju na izvedbu jezika kroz fikciju, recitaciju, pjevanje i svjedočanstva. Uz likovnu praksu, bavi se istraživanjem teorije i prakse suvremene umjetnosti, te je 2013. završila doktorski studij na Slade School of Fine Art u Londonu. Prethodno obrazovanje uključuje diplomski studij Fine Art Media na Slade School of Fine Art, preddiplomski studij vizualne i izvedbene umjetnosti na Brighton Polytechnic Art College, te specijalizaciju u Jiri Trnka studiju animiranog filma u Pragu. Profesorica je na Odsjeku za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti.

Autorica projekta Žene minorne spekulacije je Nicole Hewitt u suradnji s Ivanom Slipčevićem, Hrvoslavom Brkušić, Hrvojem Nikšićem i Jasonom Mulhausenom.

Kustosice izložbe i autorice programske koncepcije Kinematografija otpora su Dina Pokrajac i Leila Topić, a izvršni producent izložbe je Vedran Grladinović.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

U konkurenciji i ruski avangardni spektakl | Animafest 2021.

U Velikom natjecanju dugometražnog filma Animafesta 2021 koje nudi šest monumentalnih djela rame uz rame nalaze se visokoproducirani i samostalno realizirani radovi, izraziti tehnički hibridi te nevjerojatne priče o višegodišnjim autorskim opsesijama. Od irske povijesne bajke jedinstvene ljepote za sve uzraste, preko ruskog avangardnog kolažnog spektakla, psihodeličnog američkog filma “izbjeglog iz 1970-ih”, dirljivog čileanskog SF-a i poljske autobiografske groteske, do dokumentarnog eseja o Quebecu – dugi metar na Animafestu ne nudi “za svakoga ponešto”, već “za svakoga sve”.

Za Oscara 2021 nominirani film WolfWalkers irskih čarobnjaka iz studija Cartoon Saloon Tomma Moorea i Rossa Stewarta ne bi trebale propustiti ne samo obitelji s djecom svih uzrasta, ne samo poklonici obožavanih Tajne Kellsa i Pjesme mora, prethodnih prekrasnih i originalnih radova s mitološkim podtekstom ovih majstora, već ni ljubitelji umjetničke animacije s društvenokritičkim potencijalom. Iako se nekima prikaz magičnih događaja iz okolice Kilkennyja oko 1650. godine može činiti slikovničarski raskošnom klasičnom pričom o odnosu ustrašenog i posesivnog roditelja s poduzetnim djetetom koje odbija društvene norme i vidi svijet iz narodnih vjerovanja te se preobražava “kako bi nešto naučilo”, kontekst i estetika Wolfwalkersa nadilaze “red akcije, red humora, red pouke” poznat iz holivudskih crtića “za male i velike”. Prije svega, junakinja Robin i njezin otac-lovac na vukove Englezi su “dotepeni” u Irsku na valu brutalne Cromwellove okupacije, pridošlice dakle u prostor etničko-političkih tenzija. Cromwell je vjerski fanatik koji pripitomljujući vukove i odbacujući poganska vjerovanja zapravo pripitomljava irski narod. Također je snažan prikaz društvenog pritiska na pretvaranje djevojaka u sluškinje koje opslužuju maskulini ratnički poredak. Sve to, naravno, ne mora zanimati mlađe gledatelje koji će uživati u napetoj i dirljivoj priči s alternativnopovijesnim, dakle sretnijim završetkom. No i oni će primijetiti kako je svaki kadar prekrasna slika – neki izgledaju kao concept art kakvog raskošnog igranog fantasyja, drugi, pak, sadrže zanimljiv prikaz vučjih instinkta koji se oslanja na skicoznost i dekoloriranost. Svoju pseudosrednjovjekovnu estetiku Tomm Moore u WolfWalkersima razrađuje do savršenstva – vizualni dojam ponovno je razmjerno plošan sa sugestijom “bez-perspektivnosti”, oštrijim linijama i evokacijom onodobne umjetnosti, ali ovoga puta i s fenomenalnim pružanjima koja dubinu odmjenjuju vertikalnošću. Tim se postupkom postižu zadivljujući prikazi grada i mnoštva. Kako boje WolfWalkersa izmiču svakom pokušaju tekstualnog opisa, dovoljno je reći kako se događajima ovdje može pristupiti kao tek povodu lutanja šumom, bez da se time tvrdi išta loše o njihovoj fabuli. Članovi Cartoon Saloona održat će tijekom festivala online izlaganje o nastanku filma.

Nos ili zavjera odmetnika legendarnog ruskog animatora Andreja Hržanovskog možda je i najveća priča ovogodišnje konkurencije. Monumentalno umjetničko djelo, adaptacija avangardne opere Dmitrija Šostakoviča temeljene na djelima Gogolja i drugih klasika, ostvareno je prvenstveno kolažom, ali i mnoštvom drugih tehnika (2D crtež, tuš, igrani i arhivski film, računalna animacija, fotografija i dagerotipija…) te je nastajalo više od pola stoljeća. Dozvolu za korištenje glazbe redatelj je tako dobio od samog Šostakoviča. U trodijelnom spektaklu ruske kulture i povijesti susreću se, pored autora Nosa, Mejerhold, Ejzenštejn, Bulgakov, Staljin i cijeli Centralni komitet kako bi “raspravili” razlike između formalističke i realističke umjetnosti. Na ovom satiričnom, farsičnom presjecištu avangarde i postmoderne upadljivo se ističu konstruktivizam, futurizam i piktorijalni realizam s elementima nadrealizma i montaže atrakcija, ali nemoguće je nabrojati sve tehnike, perspektive, povijesne i fikcionalne ličnosti, glazbene i likovne utjecaje ovog Gesamtkunstwerka. Sigurno je jedino da se temelji na polifoniji i polihistoriji koja ne bježi od diskontinuiteta te da u svojoj mnoštvenosti daje novo značenje sintagmi “prštava referencijalnost”. Suvremena medijska komponenta sadržana je u okvirnom letu Aeroflotovim avionom (uobičajeno nazvanim prema “velikom Rusu”) s mnoštvom ekrana, u metafilmskim insertima animatora na poslu, u anakronizmima poput računala u 19. stoljeću te u kontinuirano prisutnom elementu publike, dok je promišljanje o prirodi opresije i umjetničkog stvaranja, dakako, univerzalno. Vokalne akrobacije, disharmonija i atonalnost prvi dio filma čine zahtjevnom “pljuskom društvenom ukusu”, ali uz olakotnu okolnost oporog intertekstualnog humora i pobornici klasičnog izraza trebali bi izdržati do drugoga čina koji nakon romantične minijature između Bulgakova i Staljina donosi, i dalje u formi opere, zaumni obračun socrealističkih tendencija s avangardom. Ovdje se, međutim, uz uplive narodne muzike uglazbljuju socrealistički manifesti, uključujući i tekst samoga Vožda oko kojega plaze poznata lica Jagode, Ždanova, Kaganoviča, Molotova, Mikojana i dr. Film nagrađen Nagradom žirija u Annecyju završava otrežnjujućim arhivskim podsjećanjem na mučene, zatvarane i ubijane umjetnike. Hržanovski, koji je diplomirao kod Leva Kulješova i blisko surađivao s Jurijem Norštejnom u okviru studija SHAR iz kojega Nos i dolazi, još je 1960-ih u svojim filmovima kritizirao komunističku birokraciju (Živio jednom Kozjavin, Ormar) te potpisuje i prvi zabranjeni sovjetski animirani film Staklena harmonika zbog kojega je služio prisilni dvogodišnji vojni rok. Na Zapadu se, međutim, proslavio tek 2000-ih filmom Soba i pol o Josifu Brodskom kojega je Nos svojevrsni nastavak.

Sa Sundancea nam preko Berlinalea stiže ambiciozna američka psihodelična eksplozija alegorijske fantastike Cryptozoo Dasha Shawa koji, u skladu s ovogodišnjim tematskim programom Animafesta, usko surađuje sa suprugom Jane Samborski kao glavnom animatoricom. Film čiji se crtež pri pokretu doima kao kolaž i čije ekspresionističke boje te estetika tarota evociraju 1970-e, djeluje kao nešto što je moglo nastati pod okriljem Metal Hurlanta, što ne čudi kada se zna da je Shaw dugo bio prvenstveno uspješni strip-autor. Vizualne asocijacije nižu se dalje prema Fantastičnom planetu Renéa Lalouxa, a sam autor ističe izgubljeni film Winsora McCaya Kentauri, Akiru te igru uloga Dungeons & Dragons. Premisa o zaštitnici mitoloških bića, veterinarki motiviranoj iskustvom iz djetinjstva te sponzoriranoj po ostarjeloj meceni – vlasnici svojevrsnog zoološkog vrta / tematskog parka / skloništa – alegorija je o odstranjivanju šezdesetosmaških snova i utopijskog kontrakulturnog impulsa iz zapadne civilizacije u korist vojnoindustrijske paradigme. Stoga je to, razumljivo, u dobroj mjeri i priča o nasilju. Sustegnuto tripoidan film lako se prati zahvaljujući čvrstoj, avanturističko-akcijskoj fabuli koja podsjeća na kakvog pomaknutog Indianu Jonesa kojemu se “na misiji” spašavanja japanskog bića koje jede snove pridružuje Gorgona. Iako se stupanj ironijskog odmaka prema nerijetko bedastim, a kadšto i posesivno zaljubljenim hipijima i njihovim “napušenim” vizijama, pa i prema poukama u stilu “inteligencija i izgled nisu povezani” i “ljubav se ljubavlju vraća”, ne može točno ustanoviti, Cryptozoo svakako otvara i raspravu o licu i naličju “zaštite prirode” u kapitalističkom kontekstu, o nužnosti samofinanciranja ekologije kao spektakla, odnosno o osjetljivim granicama zaštite i slobode. Neobične animacijske vizije panova, grifona, himeri, hidri, jednoroga, krakena, alkonosta itd. itd. iščekuju se iz slike u sliku ovog intrigantnog filma koji se djelomično nadaje i kao klasična gotska priča o hubrisu i čudovištima, a svakako i kao edukativna platforma za upoznavanje svjetskih mitologija.

Nadrealizam, apsurd i groteska često se spominju pri opisu suvremenog kratkog umjetničkog animiranog filma, ali dugometražna animacija mnogo im je manje sklona. Zato posebno raduje snažan, globalni medijski odjek poljskog filma Uništi to i odlazi iz ovog grada Mariusza Wilczyńskog. “Sirov, intenzivan i sanjiv” piše Peter Bradshaw u The Guardianu, Variety nalazi utjecaje Grosza, Dixa, Švankmajera i Barte, a Indiewire tvrdi: “Don Hertzfeldt prema ovome izgleda kao Disney.” Tu su i dvije nominacije na Berlinaleu gdje je film premijerno prikazan, posebna nagrada žirija u Annecyju, glavna nagrada u Ottawi te ona kritike na Viennaleu. S četrnaest godina dugim procesom stvaranja, ovaj autobiografski, fragmentirani film o sjećanju, starosti, tijelu, umiranju, obiteljskom životu, odgoju i rastanku od bližnjih još je jedno kapitalno djelo u konkurenciji s hibridnom formom jer koristi kolaž, crtež na papiru, 2D, 3D itd. Također je još jedan rad koji se upušta u rekonstrukciju 1970-ih, ovoga puta Łódźa koji je prelomljen kroz bizarne, morbidne, kadšto i opscene i odbojne strahove, neuroze i noćne more, ali i melankoliju i crni humor. U filmu tako možemo svjedočiti eksplicitnom prikazu tjelesnosti umiranja, šivanju trupla, sjeckanju ekstremiteta, miljenju insekata i općenitoj estetici ružnoće, ali i upečatljivoj upotrebi boje i pozadinskog osvjetljenja. Ovaj “unutarnji ep” u dobroj je mjeri ostvaren strujom tugujuće podsvijesti, ali u svojim pomaknutim i otuđenim verbalnim razmjenama sadrži i sjajne glasove uloge (između ostaloga i Andrzeja Wajde) te upečatljivu i autentičnu pop rock glazbu. Izrazito atmosferičan u svojoj neobičnoj kombinaciji poljskih motiva i tradicije, industrijskih i urbanih pejzaža i detalja te modernosti, Uništi to i odlazi iz ovog grada naposljetku vrvi i namigivanjem obrazovanoj publici u rasponu od Fausta do Mickeyja Mousea.

U vremenu računalne animacije samostalni dugometražni projekti nisu više toliko rijetki, ali su i dalje divljenja vrijedni i iznimni napori ostvarivi jedino uz golema odricanja i ustrajnost. Čileanski autor Gabriel Verdugo Soto upustio se u jedno takvo, sedam godina dugo putovanje s filmom Elulu. Teorija superstruna s klasičnom pretpostavkom o ljubavi koja nadilazi ontološke razine (čime je njezin efekt na gledatelja jači), znanstvenofantastična je premisa ovog tihog, nježnog i emocionalnog filma o povratku kući i sjećanjima na djetinjstvo s prerano preminulom majkom. Bešavne analepse i kronotopska poskakivanja između kuće i impresivno posredovane prirode, usporeni i ubrzani pokret te motiv slikanja realizirani su ponovno mješavinom tehnika – Soto koristi kombinaciju 2D-a i 3D-a, fotografija, igranog filma i stop animacije da bi u programima Blender, GIMP i Krita bez dijaloga ispričao priču o nezaposlenom fizičaru i dogodovštinama njegove umanjene mame s mačkama i multidimenzionalnim bićima koja su kontrolom entropije svijesti događaje i pokrenula.

Félix Dufour-Laperrière u Zagreb se nakon odlično primljenog Ville Neuvea vraća s novim filmom Arhipelag posvećenim omiljenom mu kvebeškom području. Ova psihogeografija, poetski animirani dokumentarac i etnografski film s elementima filma eseja i filma stanja na način lijeve obale novog vala slavi tamošnje toponime putujući rijekom St. Lawrence i njezinim otocima, ali i brojnim gradovima i gradićima do kojih stiže željeznicom. Iako realiziran uz pomoć čak 12 različitih autorskih tehnika, film se ne razmeće formom i zadržava misaonost, meditativnost i dominantne odnose crnog i bijelog s rjeđim upečatljivim uplivima boje, ni u jednom trenutku ne podsjećajući na kakav postmoderni pastiš. Mapiranje i re-mapiranje prostora ostvareno je, primjerice, animiranim siluetama kroz koje se naziru dokumentarni, arhivski i edukativni segmenti povremeno impregnirani novim crtanim slojem. Takav postupak sugerira prožetost krajolika i identiteta na filozofski način dodatno potenciran enigmatičnim monolozima i dijalozima, ali uz intimno-egzistencijalističku ne izbjegava ni kolektivnu, ništa manje melankoličnu razinu. GEOmetrija Arhipelaga ne zanemaruje, naime, ni povijest obilježenu francuskom civilizacijom i vjerom, pobunama, industrijom i zagađenjem, kolonijalizmom, urbanim i ruralnim vistama… a koja se prorađuje najprije kroz egzaltirane propagandne filmove te potom kroz monolog protagonistice. Nostalgični modus tu je svakako prisutan, ali ne bez kritičkog odmaka – posebice kada je riječ o odnosu prema starosjedilačkom narodu Innu (Naskapi). Dufour-Laperrière uglavnom koristi crnu podlogu iz koje, popraćene bogatom zvučnom slikom, izranjaju umetnute animacijske bravure poput one s plivačem, razgradnje zemljopisnih karata i kratki nakloni prema najvećem umjetniku animacije kojega je Kanada imala, kao i prema Innu pjesnikinji Joséphine Bacon.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Predstavljen program 17. ZagrebDoxa | 84 dokumentarca, 12 programa, 8 dana

Ovogodišnje, sedamnaesto izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox održat će od 13. do 20. lipnja na nekoliko lokacija: u Kinu SC, Teatru &TD i MM centru Studentskog centra u Zagrebu te na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Tijekom osam festivalskih dana publika će moći pratiti 84 aktualna dokumentarna ostvarenja u 12 filmskih programa. Za Veliki pečat, službenu festivalsku nagradu, natječe se 18 filmova u kategoriji međunarodnog natjecateljskog programa, 20 dokumentaraca u regionalnoj je konkurenciji, dok će nagrada Mali pečat biti dodijeljena najboljem filmu autora/ice do 35 godina starosti. Ovogodišnji festivalski program predstavio je direktor i glavni selektor Nenad Puhovski, uz izvršnu producenticu Petru Blašković.

“Nakon što smo prošlogodišnji festival u njegovu posebnom izdanju uspješno održali početkom jeseni, izuzetno nam je drago što i ove godine nalazimo način i put da aktualnu dokumentarističku produkciju približimo svojoj publici. Posebnost je našeg festivala, uvijek ponavljamo, u susretu, razmjeni i diskusiji. Stoga je nezamislivo da dokumentarce koje ZagrebDox predstavlja već 17. godinu zaredom ne konzumiramo u kinodvorani te potom među sobom ne razmijenimo stav, perspektivu, emociju koju upravo odgledani film u nama pokreće. Nakon ove dugotrajne izolacije i proteklih izazovnih mjeseci sretni smo što imamo priliku predstaviti filmove i tako publici ponuditi sadržaj, potaknuti komunikaciju te omogućiti da se (zasad) barem kroz platno u kinu provuku u neke daleke krajeve svijeta”, istaknuo je Nenad Puhovski. 

Među afirmiranim je naslovima međunarodne konkurencije (prvi) čileanski kandidat za nagradu Oscar, film Agent krtica (The Mole Agent) autorice Maite Alberdi, osvajač niza priznanja (nagrada Cinema Eye Honors, nagrada publike na festivalu u San Sebastianu) koji prati 83-godišnjaka na tajnom zadatku u staračkom domu. Iranski film Obiteljska rendgenska slika (Radiograph Of A Family), pobjednik Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Amsterdam (IDFA), portret je obitelji autoriceFirouzeh Khosrovani čiji identitet počiva na oprečnim svjetonazorima njenih roditelja. Obiteljskom dinamikom, ali i opstajanjem unutar ratne zone na istoku Ukrajine iz vizure samohrane majke bavi se dugometražni debi redateljice Irine Cilik, film Zemlja je plava poput naranče (The Earth is Blue as an Orange), ovjenčan nagradom za režiju na Sundanceu, dok u kratkometražnom ostvarenju Slobodno nam dođi, mama (Don’t Hesitate to Come for a Visit, Mom; nagrada IDFA Spotlight) autorica Ana Artemijeva bilježi razdvojenost od vlastite kćeri, koju nadomješta videopozivima. U formi videodnevnika kratkometražni film Španjolca Pola Mallafréa U karanteni s klinkom (The Reality of Confinement with a four-year-old) na zabavan načinprogovara o izazovima mlade obitelji uslijed karantene uzrokovane pandemijom. Kosturi iz ormara (Sock on Fire) američkog redatelja Boa McGuirea (najbolji dokumentarac filmskog festivala u Tribeci) prati novonastalu dinamiku nakon smrti glave obitelji kao i sukobe između njegovih idola iz djetinjstva – homofobne tete i gay ujaka. O tajanstvenom fenomenu koji Švedska bilježi već 20 godina – sindromu rezignacije od koje baš u toj zemlji obolijevaju gotovo isključivo djeca tražitelja azila – progovara autorica Dea Gjinovci u filmu Buđenje na Marsu (Wake Up On Mars) snimajući romsku obitelj čije je dvoje djece oboljelo od te neobjašnjive bolesti. 


Autorica Viera Čákanyová u filmu Bijelo na bijelom (White on White) bilježi boravak na poljskoj stanici na Antarktiku gdje komunicira s raznim formama umjetne inteligencije, dok njemački film Ljudi iz garaže (Garage People) Natalije Yefimkine prati fenomen života u garažama koji je zadesio brojne Ruse. Redatelj Alain Kassanda u filmu Bez sna (Trouble Sleep) iz ulične perspektive portretira treći najveći grad u Nigeriji (Zlatna golubica na Dok Leipzigu), a u fokusu ostvarenja Usamljena stijena (Piedra sol) Argentinca Alejandra Telémaca Tarrafa nalazi se obitelj goniča ljama s argentinske visoravni. Tragično preminuli iranski redatelj Rahim Zabihi u filmu Kruh svagdašnji (Holy Bread) devet je godina pratio kurdske krijumčare, koji nastoje prehraniti obitelj transportiranjem robe preko iranske granice, na dugotrajnom i opasnom putovanju planinama krajolicima.

Kratkometražne Sjenke djetinjstva(Shadows of Your Childhood) redatelja Mihaila Gorobčuka (najbolji dokumentarac na festivalu u Tampereu) poetsko je ostvarenje koje nudi pogled na svijet iz vizure djeteta, dok višestruko nagrađivana kratkometražna Utakmica (The Game) Romana Hodela prati nogometni susret prve švicarske lige iz očišta svjetski poznatog suca Fadayija Sana. Kroz niz šokantnih zapisa o životu u Poljskoj pod nadzorom komunističkog režima progovara film Normalna zemlja (An Ordinary Country) Tomasza Wolskog, dok su tema kratkometražnog filma Huntsville (Huntsville Station) autora Jamiea Meltzera i Chrisa Filipponea prvi trenuci slobode donedavnih zatvorenika istoimene državne kaznionice u Teksasu (najbolji kratki film na Docavivu). Redatelj Dieudo Hamadi u filmu Nizvodno prema Kinshasi (Downstream to Kinshasa) prati žrtve Drugog kongoanskog rata koje nakon dvadeset godina traže naknadu za pretrpljenu bol. Neobičan hobi bivšeg gruzijskog premijera u središtu je filma Kroćenje vrta (Taming the Garden) autorice Salomé Jashi; on, naime, otkupljuje stabla stara nekoliko stoljeća, daje ih iskopati i preseliti u svoj privatni vrt. Ostajući bez vlastitih korijena, metaforički i doslovce, tamošnji stanovnici prisiljeni su prilagoditi se novonastaloj promjeni.

U programu regionalne konkurencije čak je jedanaest hrvatskih ostvarenja. Neposredno nakon premijere na najvećem njemačkom festivalu dokumentarnog filma DOK.fest München na ZagrebDox stiže Žica, novi film Tihe Gudac usmjeren na granično područje uz rijeku Kupu – teritorij koji dijeli Hrvatsku i Sloveniju, mjesto na kojem schengenska granica polarizira Europu, a žilet-žica zaustavlja izbjeglice koje iz BiH pokušavaju stići u Zapadnu Europu. Ljubav koja ne poznaje granice i nadilazi sve razlike tema je dokumentarca Ljubav oko svijeta autorskog dua Anđele i Davora Rostuhara, a zajedništvo te društveno-kulturna renesansa koju je u Pakracu 1980-ih potaknuo malonogometni klub Dudovo bure u fokusu je filma Samo je nebo iznad nas redateljice Renate Lučić. U filmu Čekaj me redatelj Damir Markovina prati odnos svoje majke i bake, pri čemu progovara o tankoj granici između ljubavi, dužnosti i žrtve. Dinamike obiteljskih odnosa prožimaju i filmove Hotel Mama redatelja Joze Schmucha te Povratak Petra Vukičevića, dok promjene koje u obiteljsku i kućnu svakodnevicu unijela aktualna pandemija bilježi film Jel ti frka kad ti priđem Sare Alavanić. Razorni potresi koji su u posljednjim danima pogodili središnju Hrvatsku, korjenito promijenivši uobičajeno blagdansko raspoloženje, u fokusu su filma Još malo do nove godine Marka Bičanića, dok Bog na kotačima Bele Bračko-Milešević prati kako je obred svete mise u jednom naselju u okolici Karlovca dobio novo, “pandemijsko” ruho. Prateći turbulentno razdoblje puberteta iz perspektive dviju sestara iz romske obitelji, dokumentarac Volim redateljice Anje Koprivšek postavlja pitanje imaju li svi pravo na bezbrižno odrastanje, a akutnoj problematici obiteljskog zlostavljanja i zatomljenim emocijama na zanimljiv način pristupa film Sad sam ja Irena redateljice Jasmine Beširević

Traumatična iskustva žrtava seksualnog nasilja tema su potresnog filma Zacijeli me (Hold Me Right) u kojem redateljica Danijela Štajnfeld hrabro polazi od vlastitog iskustva i kroz razgovore sa žrtvama postavlja pitanje je li izlječenje moguće. Autobiografsko ostvarenje Olge Lucovnicova Moj ujak Tudor (My Uncle Tudor) istoj temi pristupa kroz snimke obiteljske kuće u Moldaviji, za koju redateljicu vežu uspomene iz djetinjstva, ali i jedno šokantno iskustvo. Dugometražni debi mađarske redateljice Alexe Bakony, film Tobi u bojama duge (Colors of Tobi) prati transrodnog adolescenta Tobija na turbulentnom putu prema odrastanju i sazrijevanju. U poetičnom laureatu festivala Visions du Réel Punta Sacra redateljica Francesca Mazzoleni odvodi gledatelje u Ostiju, nekadašnju morsku luku antičkoga Rima, “svetu točku” na kojoj Franca vodi jedno žensko kućanstvo. I u filmu Kuća lutaka (House of Dolls) rumunjskog redatelja Tudora Platona u središtu je jedna zajednica žena: grupa 70-godišnjih prijateljica koje, daleko od svojih supruga i svakodnevne rutine, izmjenjuju male životne radosti. U dokumentarcu Priče iz zatvorske ćelije (Tales From The Prison Cell) mađarskog redatelja Ábela Viskija film postaje alat za povezivanje očeva koji su od svoje djece i supruga razdvojeni zbog služenja zatvorske kazne. Izazove očinstva tematizira i rumunjski redatelj Andrei Dăscălescu, koji u filmu Sveti otac (Holy Father), iščekujući rođenje svog prvog djeteta, traga za davno izgubljenim ocem. I impresivan dokumentarac Pokajnici? (A Rifle and a Bag), čiju režiju potpisuju Cristina Hanes, Isabella Rinaldi i Arya Rothe, prati borbu roditelja, koja ponekad podrazumijeva i odustajanje od političkih ideala, da svojoj djeci osiguraju sretnu i sigurnu budućnost. Ovjenčan nagradom za najbolji kratkometražni dokumentarac na festivalu u Jihlavi, film Prvi rođendan nakon apokalipse (First Birthday After the Apocalypse) redateljice Farah Hasanbegović u formi kulinarskog recepta za pečenje kolača i u kombinaciji s animiranom tehnikom na svjež se način bavi temom sjećanja i odrastanja.

Uz pregršt naslova u službenim programima programima Majstori doxa, Kontroverzni Dox, Stanje stvari i Teen Dox, festival donosi i program Ljubav u selekciji Nenada Puhovskog te program Triler Dox prema odabiru Vladana Petkovića, a premijeru na ovogodišnjem festivalu imat će i novi dokumentarac iz Factumove produkcije, film Dubica Marine Aničić Spremo. Retrospektivna sekcija uključuje program posvećen intrigantnom švicarskom kazališnom i filmskom redatelju Milu Rauu, program u selekciji Diane Nenadić koji okuplja dokumentarne naslove domaćih redateljica nastale tijekom posljednjih pet desetljeća te Autorsku večer Rajka Grlića, koji predsjeda međunarodnim žirijem festivala.

“Posebno nam je drago i ove godine ugostiti brojne domaće i strane filmaše koji će o svojim filmovima više otkriti u razgovorima nakon projekcija. Već tradicionalno nakon zatvaranja festivala i dodjele festivalskih nagrada, u nedjelju, 20. lipnja, naši će posjetitelji u programu The Best of Fest moći pogledati nagrađene filmove ovogodišnjeg ZagrebDoxa kao i dodatne projekcije najtraženijih filmova Festivala. I za ovo izdanje ZagrebDoxa, za naše posjetitelje, u dnevnim terminima besplatno prikazujemo odabrane filmove iz ovogodišnjeg programa. Cijena ulaznice bit će 25 kuna, dok će cijena paket ulaznica za nedjelju kada prikazujemo nagrađene filmove biti 70 kuna”, izjavila je Petra Blašković.

Prodaja ulaznica počinje u utorak, 8. lipnja na www.mojekarte.hr te za vrijeme festivala na blagajni u predvorju Kina SC Studentskog Centra u Zagrebu.

ZagrebDox se održava uz potporu Grada Zagreba i Hrvatskog audiovizualnog centra, a ZagrebDox Pro uz potporu programa Kreativna Europa – potprogram MEDIA.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Samir Cerić Kovačević

“Oslo” | Na male ekrane dolazi film koji će obradovati ljubitelje serija “Fleabag” i “The Affair”

Prije dva tjedna je jedan britanski magazin objavio članak naslova “It’s official: Andrew Scott is the greatest actor of our generation” i ne možemo ne složiti se s iznesenim tvrdnjama. Glumac Andrew Scott briljirao je u nekoliko televizijskih ostvarenja, a posebno nas se dojmio kao svećenik u seriji “Fleabag”, autorice, spisateljice, režiserke i glumice Phoebe Waller-Bridge. Zato nas je posebno razveselila vijest da ćemo ga uskoro gledati u filmu “Oslo” koji 30. svibnja dolazi na male ekrane. Poseban bonus filma jest i glavna uloga koju nosi Ruth Wilson, a koju pamtimo kao upečatljivu Alison Bailey u seriji “The Affair”.

Adaptiran prema istoimenoj, Tonyjem nagrađenoj drami, “Oslo” se temelji na istinitoj priči o pregovorima između neumoljivih neprijatelja. Film prati tajne pozadinske razgovore, neočekivana prijateljstva i tiho junaštvo male, ali posvećene skupine Izraelaca i Palestinaca, plus jednog norveškog para, koji su doveli do mirovnog sporazuma u Oslu 1993.

Glavne uloge nose dobitnica Zlatnog globusa Ruth Wilson (“Njegova mračna građa“, „Gospođa Wilson“) kao Mona Juul, norveška ministrica vanjskih poslova, i Emmyjem nominiran Andrew Scott („Fleabag“, „Black Mirror“) kao Terje Rød-Larsen, norveški sociolog i Monin suprug. U ostalim ulogama pojavljuju se Salim Daw kao Ahmed Qurie, ministar financija Palestinske oslobodilačke organizacije, Waleed Zuaiter kao njegov suradnik Hassan Asfour, Jeff Wilbusch kao Uri Savir, direktor izraelskog ministarstva vanjskih poslova, dok ostatak glumačke ekipe čine Igal Naor, Dov Glickman, Rotem Keinan, Itzik Cohen, Tobias Zilliacus i Sasson Gabay.

Scenarist i izvršni producent „Osla“ je dobitnik Tony nagrade J.T. Rogers, zaslužan i za kazališnu dramu. Tonyjem okrunjen Bartlett Sher stoji iza režije, a zajedno s Cambrom Overend potpisuje i izvršnu produkciju. Izvršni producenti za Marc Platt Productions su Marc Platt, Jared LeBoff i Adam Siegel. Izvršni producenti za DreamWorks Pictures su Kristie Macosko Krieger i Steven Spielberg, a David Litvak za Bold Films. Holly Bario je producentica za DreamWorks Pictures, a Michel Litvak, Gary Michael Walters, i Svetlana Metkina za Bold Films. Produkciju potpisuje Mark Taylor.

Novi HBO film „Oslo“,s Ruth Wilson i Andrewom Scottom u glavnim ulogama, imat će premijeru 30. svibnja na HBO GO-u, dok će na HBO kanalu biti prikazan 20. lipnja u 20 sati.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Zagreb Book Festival | Odličan program i poklon paket knjiga!

U zagrebačkoj Uraniji – prostoru kreacije upravo se održava Zagreb Book Festival, festival posvećen književnosti, osmišljen kao godišnja književna manifestacija s jasnim ciljem poticanja čitanja i kritičkog razmišljanja. Nakon šest uspješnih izdanja postao je nezaobilazna točka na na kulturnoj i književnoj karti Zagreba ali i šire. Sedmo izdanje ZBF-a održat će se pod nazivom – Želim tvoju priču!

Priča koju pričamo o sebi, kako drugima, tako i samima sebi preduvjet je percepcije nas samih, svijeta, odnosa i okoline. Naši nazori na svijet koji su upleteni u naše priče velikim dijelom izrastaju iz vlastitih negativnih i pozitivnih predrasuda. Promišljanje, djelovanje, zauzimanje stava pa i izuzimanje iz društva usklađujemo s našom pričom. Koliko god da su predrasude štetne i ograničavaju našu otvorenost spram svijeta te pripuštanje novih iskustava toliko ih ne možemo izbjeći jer nam služe kao koordinate za kretanjaunutra društvenih konvencija. Nastaju u najranijem djetinjstvu i prate nas kroz čitav život. Sama književnost u svojoj suštini razobličuje stereoptipe i daje nam neposrednu mogućnost identifikacije s drugima, otvara prostor u kojem se ne osjećamo ugroženima i unutar kojeg možemo slike stereotipa zamijeniti slikama književnih junaka, slikama ljudi.

O ovoj univerzalnoj temi promišljat se na festivalu kroz dvadesetak događanja, panel diskusija i razgovora na kojima ćemo ugostiti značajne domaće i strane književnike, znanstvenike i novinare. Neki od gostiju koje možete na festivalu poslušati su Jul Maroh, Nebojša Lujanović, Vedrana Rudan, Korana Serdarević, Monika Herceg, Boris Jokić, Dino Pešut, Ece Temelkuran, Robert Torre, Zoran Ferić, Sena Puhovski, Barbara Matejčić, Rujana Jeger i drugi.

Program možete saznati ovdje, a ovim putem također možete osvojiti paket od dvije knjige koje tek dolaze u Ljevak knjižare: Robert Torre; Ima li života prije smrti? i Ece Temelkuran; Zajedno.

Kako biste bili u mogućnosti osvojiti knjige, igramo se na rplus.video Facebook stranici, a sve što morate napraviti kako biste sudjelovali u ovom darivanju je sljedeće:

  1. Kliknuti like na objavu.
  2. Kliknuti like na Facebook stranicu Zagreb Book Festival.
  3. U komentaru označiti osobu za koju znate da bi voljela s vama podijeliti paket i uživati u čitanju!

Prijaviti se možete do petka, 28. svibnja 2021. godine do 10 ujutro, a dobitnike nasumičnim odabirom izvlačimo 28. svibnja do podneva. Sretno!

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Unsplash