Skip to content

Pismo Jupiteru, dr. Markotić, Stožeru… A zapravo nikome | Osobna terapija

Pišem ovo pismo kao pojedinac, građanin, osoba vrlo svjesna svoje samosti u svom bivanju ili pak nebitnosti naspram mogućih njegovih adresanta. Istina, ovo pismo moglo bi se odaslati na nekoliko ili puno adresa. Ali njime se neka veća bitnost ne stječe. A bitnost ili nebitnost spominjem prije same srži ovog pisma, kako bi odmah na njegovu početku naznačio svjesnost da njime neće biti postignuto apsolutno ništa. Jer kod nas je to jednostavno tako. Uhvatiš li nekoga u laži, podastreš nepobitne činjenice koje on ili ona ne spore ili sami preventivno priznaju neki prijestup ili pak prekoredno korištenje neke povlastice – sve se završi kratkim komentarom (i to ako..) ili pak efektnim ignoriranjem. Sve češća je pak strategija napadom krenuti na onoga koji se usudio činjenice istražiti, podastrijeti ili ih ne daj Bože komentirati. Tako to Oni vole to odraditi. U tom trenu Oni kreću u protunapad, stvarajući potrebu za defenzivom. Stvarajući momentalni zaborav za što ih se ono uopće prozivalo. A sve TO mogu, jer im ovo društvo dakle – MI – dopuštamo. I tako godinama, decenijama, u slučaju COVID pandemije mjesecima. Ovaj, rekli bi braća Englezi, disclaimer također u svojoj nebitnosti, ipak daje neki sadomazohistički kontekst odluke da se ova vrst pisma ipak napiše. U svoj njegovoj odmah naznačenoj besmislenosti uslijed rečene nebitnosti.

Elem, pišem ovo pismo kao taj pojedinac, građanin, nekada novinar, redatelj dokumentarnih filmova koji nikada nije u svrhu prekorednog cijepljenja, bilo mojeg ili bilo koga mog, nazvao gospođu Alenku Markotić. Upoznali se jesmo. Tijekom uzimanja izjave za epizodu dokumentarnog serijala Revizija, snimljenog na početku pandemije za Al Jazeeru Balkans. Njen broj mobilnog telefona dakle u svom mobitelu imam. Ali ga u spomenutu svrhu prekorednog cijepljenja nisam koristio. Iako u svom kućanstvu imam članove obitelji starije dobi, pripadne rizičnim skupinama od kojih je jedan 73-godišnjak respiratorni kroničar. Koji mirno čekaju svoj red na cijepljenje, bez ikakvih intervencija u njihovo ime.

Možda se čini prekomjernim, da ne kažem nepotrebnim ovo pozicioniranje mene kao autora ovog pisma naspram dr. Alemke Markotić. No, uzimajući u obzir njenu današnju izjavu smatram je iznimno potrebnom. Pa tako, nakon što sam se dvostruko pozicionirao i naspram svoje nebitnosti i gospođe Markotić, krenimo redom.

Prije svega moram reći da je moj osobni dojam pri upoznavanju gospođe Markotić u potpunosti bio pozitivan. I što je najvažnije taj dojam stvarao je osjećaj povjerenja jednog građanina prema toj članica važnog Stožera. U osobu od struke, profesionalke koja zna što raditi u trenu kada među ostalima kreira borbu protiv pandemije u nas. Nekoliko mjeseci nakon toga, ostala su samo pitanja. O dvostrukim mjerilima, kako dr. Markotić tako i Stožera čiji je član.

„Moja majka ima 84 godine i ima više dijagnoza, najmanje dvije usko vezane za ozbiljne komplikacije od covida. Imala je nedavno tešku operaciju i prema tome ne vidim zašto se ona ne bi cijepila”, rekla je jučer dr. Markotić. S tom dobi i dijagnozama uvjeren sam da je majka dr. Markotić također dio rizične skupine starijih nam sugrađana. I ne vidim neki problem u njenom cijepljenju. Ali objašnjenje dr. Markotić daje jasan odgovor da iz nekog razloga nije bila na nekom popisu prioritetnih osoba za cijepljenje. Inače ne bi imala potrebu sve to na ovaj način objašnjavati javnosti. Možda je povelika greška što njena majka nije na tom potrebnom popisu. I s tim se mogu složiti. I da je to dr. Markotić rekla javno, i s pravom se borila i za svoju majku, imala bi pravo. I na tu borbu i podršku javnosti u njoj. No, njena majka na tom nekom popisu očigledno nije bila. Doznali smo danas da nije propisan kriterij kako i gdje se njena majka trebala ili mogla cijepiti. I kako je nekorektno što mediji upravo nju sada razvlače. Dakle u samom činu vjerojatnog prekorednog cijepljenja, kada je njena majka u pitanju dr. Markotić ne vidi ništa problematično.

Što je još gore svoj čin usustavlja u posve normalno ponašanje članice Stožera čija je pravila cijepljenja sukreirala. I to kontra prozivkom onih koji joj u slučaju njene majke služe kao smokvin list. „Ako bi ja sad htjela pitati vas, vaše redakcije… a pun mi je mobitel takvih upita… Koliko ste puta vi prekršili zovuć mene, moje kolege za svoje bližnje? Sva sreća u kliniku su mogli doći i vaši roditelji, i moja majka, i svi drugi ljudi koji su mogli i trebali doći u tu kliniku.“ – nudi kao kontračinjenicu i opravdanje svog čina dr. Markotić.

No, kakve to veze ima sa mnom? Ili starijim članovima mojeg kućanstva, za koje ju nisam nikada dr. Markotić zvao? Kakve to veze ima sa svim našim sugrađanima koji nemaju njen broj mobitela ili njenih kolega. Ili koji naivno poput mene jednostavno to ne rade. Ne zovu te magične brojeve u mobitelu, kako bi nešto ovako životno važno dobili preko reda. Dakle kakve veze sa svima nama građanima Hrvatske ima odnos dr. Markotić i pojedinih redakcija, urednika, novinara i njihovih bližnjih? Razumljivo je ako je ova činjenica dr. Markotić važna u smislu nekog samoopravdanja. Ali kakve to veze ima s ostalim građanima Hrvatske? Osim da nam se dodatno istakne, kako molbe preko veze (prave veze) u nas funkcioniraju? Jer svojom tvrdnjom nije izrekla da je te sitne molbe iz redakcija, urednika ili novinara – a sada važan smokvin list – redom odbijala. Nakon takve rečenice, ostalo je samo pitanje kome je sve slične molbe uslišila? To je istina stvar koju zna samo ona i korisnici tih eventualnih molbi. Ne ulazeći stoga ovdje u taj dvosmjerni odnos, ponavljam vjerujem već dosadno pitanje – a kakve to veze ima s nama, ostalim „običnim“ građanima ove države?

Dobro je dr. Markotić jedan od novinara pozvao da otkrije tko su te redakcije, urednici ili novinari koji su je tražili ove usluge. Isti novinar ustvrdio je da takvo što on nije tražio za svoje roditelje. „Barem jedno od vas tu, koje sada sjedi (novinari), cijepilo se jednim cjepivom preko reda. Moje je pravo da ne iznosim ta imena, kao što to nisam do sada iznosila. Nema potrebe za ovakvim razgovorom.“. Nakon toga novinari prisutni na današnjoj tiskovnoj konferenciji Stožera jedan po jedan izjavili kako se nisu cijepili. I ponovili pitanje svog kolege, tko se od njih cijepio preko reda? Daljnji razgovor prekida ministar Davor Božinović čitajući kategorije rizičnih skupina. U kojoj u tom slučaju pripada i njena majka. U tzv. drugoj kategoriji koja se nedavno počela procjepljivati. I s obzirom na posao kojim se bavi dr. Markotić njena je majka tom činjenicom ugroženija, zaključuje ministar Božinović. Što je moguće. I valja uzeti u obzir. I ne treba od toga raditi javni linč s nečijim roditeljem, s pravom dr. Markotić prigovara.

Utoliko je gotovo tužno da sama dr. Markotić ne vidi što je sve to jučer izgovorila, braneći svoj čin. Kako se u trendu prekorednog cijepljenja s primjerima poput rektora Borasa, njegove supruge ili gospodina Burilovića, čiji HGK prvo demantira da se cijepio, pa je onda sam Burilović ispravio svoju Komoru, diskurs dr. Markotić ne može dočekati dobrohotno. Javnost je umorna, istrzana, gospodarski/financijski izudarana. I teško da može imati strpljenja za ovakve male „nespretnosti“.

No hajd’mo za tren hipotetski zamisliti da i te „nespretnosti“ nakon toliko mjeseci pandemije, sada već iscrpljena javnost može progutati. Prijeći jednostavno preko njih? No, kako prijeći preko konstatacije da se iste opravdaju silnim nedosljednostima, definirane kao upite iz redakcija, urednika i novinara? Dodao bi tome pitanje – koliko još takvih molbi, upita izvan te medijske društvene domene? I kakve to veze ima s nama „običnim“ građanima koji šutke, pristojno i očigledno naivno mirno čekamo svoj red?
U ozračju u kojem se od nas očekuje samo jedno. Prešutjeti sve ovo. U ozračju koje je stvoreno, o kojem smo već pisali. U kojem je nepristojno Jupitera pitati zašto ne slijedi pravila koja je sam kreirao kako bi ih se držali? U kojem je smokvin list – izuzetak dakle Jupiteru uvijek dopušten kao opravdanje. Neupitno. Ako su izvor smokvinog lista sami volovi, nema bolje stvari. Jer taj list, koji se spočitava nama volovima za koješta može biti zgodno za štošta. Primjerice, biva zgodnim opravdanjem jučerašnjeg epidemiološki upitnog skupa građana/vjernika ispred zagrebačke katedrale za slavlje Stepinčevo, koje je koristio premijer Andrej Plenković. Ističući da je teško kontrolirati takav skup i da ne treba biti toliko strog, kao što je teško bilo kontrolirati primjerice prosvjed Udruge Glas poduzetnika na Trgu Bana Jelačića prije par dana. Zaboravljajući da je pritom UGP i njen lider Hrvoje Bujas (koji na skupu zbog korone nije ni prisustvovao) kažnjen s 30.000 kuna. Ne radi se ovdje o jalu zbog slobodnog prakticiranja nečije vjere. Radi se o slobodi vjeroispovijesti koja je ustavna kategorija u nas. I kao takvu valja ju svakodnevno štititi. No, je li način te zaštite takav da se primjenjuju dvostruka mjerila? Branitelji su danas reagirali na tvrdnju gospodina Burilovića kako je bio aktivni branitelj, koji je u rovu zaradio TBC. Ističu kako su i oni slično u ratu prošli, ali im ne pada napamet učiniti išta osim strpljivo čekati na svoj red.

Ministar Vili Beroš o ovoj pojavi dvostrukih mjerila poziva na moralnost. I toliko o tome. Bez ikakve dodatne reakcije. „Znate što? Neka se cijepe ovi mlađi. Ja sam svojih 80 godina lijepo proživjela, red je na njih da žive!“, reakcija je jedne starije naše sugrađanke na sve ove prekoredne situacije. Rezignirana, svjesna da je vjerojatno neće poslušati nitko. Pisat će se o tome vjerojatno. Komentirati, možda i predugo poput ovih redaka. Ali hoće li se išta iz ovog naučiti, dogoditi, promijeniti? Neće.

Zato onaj početak o nebitnosti u ovom nazovimo ga – pismom. Koje adresante ako i pročitaju, neće vjerujem, posebno uznemiriti. Jer što bi se trebalo uznemiravati jednim sitnim volom, koji nema nikakvu snagu utjecaja, donošenja ili mijenjanja odluka u ovom društvu? Ostaje stoga u tome samo alat olakšanja. Svojevrsnog ispucavanja frustracije na papiru koje svašta strpljivo pretrpi. Pa će i ovo, pitanje jednog od mnogih. Koji stoji u redu. Naivno, u skladu sa svojim građanskim odgojem. Tako su me naime odgojili moji roditelji. Pa iako dr. Kajić danas pomalo iznervirano poručuje – tko mi u ime ili od starijih sugrađana pošalje mail, ja ću ga u ponedjeljak preko reda cijepiti – duboko sam uvjeren da je to krivi put. Ali, nažalost, dovoljan je broj onih koji će se toj naivnosti većine građana smijati, dok im gledamo u leđa dok pored nas mirne savjesti koračaju prema tim beneficijama koje je Jupiter osigurao samo za svoje.

I eto ti pisma….

S poštovanjem,

Robert Tomić Zuber

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom