Skip to content

Zašto podupirem krik ugostitelja i poduzetnika? | Osobna terapija

“Što bi uopće moglo poći loše u državi u kojoj otvorene birtije imaju apsolutni prioritet nad ljudskim životima i zdravljem?”– post je ovo ovih dan objavljen u bespućima društvenih mreža. I sažima nekakvu svojevrsnu argumentaciju protiv onih, koji ovih dana sve više dižu svoj glas u pokušaju da spase svoju egzistenciju. Mjera banalizacije ovog problema, koja se vrlo lako kao etiketa okači onima koji se sada već dobrano suočavaju s time kako preživjeti nakon prvog u mjesecu. Sada je to 1. veljače. Novi trenutak kada se očekivao neki prozor, mogućnost, predah ako ništa drugo – u onome u čemu se očigledno ne nazire tako brzi kraj – pandemiji.

No u njoj, kako to obično biva razne sudbine, obaveze mjere se različitim aršinima. Pa se tako jednom dijelu naših sugrađana, u ovom slučaju ugostitelja (ali nisu oni jedini – tu je i niz povezanih industrija, koji njihovim djelovanjem gube posao, potom potpuno druge industrije, auto prijevoznici, event industrija, audio i video industrija, turistički sektor… mogli bi dugo nastavljati ovaj niz), oduzelo pravo na rad. Posljedično i pravo na egzistenciju. Time i pravo na normalan život. Učinio je to neselektivno sustav, država, stožer, kako god ga želite nazvati ne dajući pritom jaku argumentaciju čak i nama laicima, kako to oni jesu žarišta epidemije i gdje su dokazi za takav zaključak i njime temeljena odluka ove vrste. Učinjeno je to uz kozmetičku pomoć, koja skupno gordo zvuči – do sada više od 8 milijardi kuna, čeka nas nova tranša od 2,5 milijardi kuna pomoći.

Ali kada se sve to svede na individualnu pomoć osobi kojoj je uskraćeno pravo na rad, dolazimo do brojke od 4000 kuna mjesečno, u čije se isplate uvukla neredovitost. 4000 kuna? Dovoljno za život, plaćanje režija, računa koje dolaze redovito za razliku od pomoći države? Čak i da i nemate neki od kredita, koji su u poslovanju postali normalan vid injekcije poslovnih ciklusa. Ili pak privatni kredit, koji ste redovito plaćali do trenutka oduzimanja prava na rad. Od svih tih ljudi traži se ponovno – strpljenje. A svaki drugi put kontrastira se tvrdnjama poput one s početka ove Osobne terapije – kakvo je ovo društvo u kojem se kafana pretpostavlja zdravlju i ljudskom životu. Manipulativan stav, koji se sve više uvlači u pore društva i medija koje u njemu djeluju.

Jer takav stav nudi jednostavnu formulu, jednostavno objašnjenje, zbog kojeg nam je prihvatljivo da nemali broj naših sugrađana, vrijednih, radišnih, dakle ne govorimo o ljudima neradničkih navika i neuspješnih poslovnih odluka (iako kao socijalno društvo trebalo bi težiti pomoći i tim sugrađanima, barem bi to bila odlika empatičnog uređenja viših društvenih standarda). Eugenički pristup s krilaticom – zdravlje iznad svega, pa onda ekonomija, kojom se pred ovaj vikend povodio jedan od ministara u Vladi – ima svoju logiku također. Možda i može biti prihvatljiva, bez obzira na zloslutnost eugeničkog prizvuka.

No za tako nešto potreban je veći trud onih koji krizom uzrokovanom pandemijom upravljaju. Ljutit će se možda oni, ako ikako budu u prilici pročitati ove retke koje piše za njih vjerojatno nebitna ribica u oceanu velikih političkih umova, vođa koji znaju. Ali doista je nevjerojatno da sami to ne vide. Da je društvo koje vode sačinjeno i od sjajnih stručnjaka, koji im nude rješenja. I da je ovo vrijeme kada je potreba za ideološkom/stranačkom/partijskom taštinom jednostavno neprihvatljiv društveni luksuz. I da bi upravo ta taština bila zadovoljena pozicijom širokogrudnog “Vođe” koji razumije tren i shvaća nadstranačku potrebu zajedničkog djelovanja. Pa kumulativni uspjeh pripiše na kraju samom sebi. Građanima je to ionako manje bitno, ne bi mu zamjerili. Ako je rješenje i njegovom potporom, vjetrom u leđa pronađeno.

Uvjeren sam da su moji sugrađani ugostiteljske struke jednako vrijedni kao ja ili pak kao autor citiranih riječi na početku ovog teksta. Kao što sam uvjeren da se pomno vođenom krizom može uskladiti potreba za očuvanjem od virusa i nezaustavljanja života u potpunosti. Barem do mjere kada nam uslijed toga egzistencija neće biti ugrožena. Primjera za to ima dovoljno na ovoj maloj planeti. Iz nepoznatog razloga u nas se ta iskustva ne primjenjuju.

Stoga taj krik ugostitelja u srijedu ne shvaćam kao antipandemijski u smislu negiranja iste, nespremnosti da se čuvamo, da odgovorno čuvamo druge. Shvaćam ga kao poziv da se te dvije stvarnosti usklade, u što vjerujem da je moguće. Jer sve ostalo je linija manjeg otpora puna nepravdi. U kojem se mora ponoviti, jednom dijelu naših sugrađana zabranili smo pravo na rad, a da pritom nismo našli nikakvu protumjeru koja će tu zabranu kompenzirati i omogućiti tim ljudima da ne propadnu, da se kao i ostali dio društva manje oštećen pandemijom također dostojanstveno s njom suoče. Poštujući opasnost pandemije i odgovornost za druge, sa željom da ih se čuva od zaraze ili ne daj Bože, smrti.

Jer u suprotnom, možda će sljedeći krik biti još kreativniji, u kojem se pila može okrenuti naopako. Kada će ti isti ljudi stati pred otvorene trgovine, kioske, urede i kriknuti: “Omogućimo svima zabranu i ukidanje prava na rad!”. Tada ne bismo tako olako iz ugode svoje egzistencijalne sigurnosti, lakonski osuđivali ove ljude da pretpostavljaju svoje rad zdravlju i ljudskom životu. Bio bi to čin solidarnosti s njima, na koji bi mali broj ljudi u ovom društvu pristao. Ako bi itko i pristao. Kad tako posložite karte, onda slika više nije crno-bijela. Sivi tonovi dolaze do izražaja.

I ponovno, uvjeren sam da imamo snage za te sive tonove kao društvo. Treba ih samo prepoznati i pametno kontekstualizirati. Preuzeti kontrolu i upravljati tom krizom, a ne ovako ostavljati dojam da kriza upravlja nama. Jer ti ljudi gube svoj novac. Zbog odluka onih koji pritom kažu: “dali smo za pomoć toliko i toliko do sada”. Zaboravljajući da taj novac nije bio njihov. Nije dan iz njihova vlastita džepa, već od tih istih kojima je ukinuto pravo na rad. A ako se taj broj poveća, tko će onda taj novac osigurati, kako bi ga oni u svoje ime velikodušno dijelili?

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom