Categories
Istaknuto | Highlights

OSOBNA TERAPIJA: VRIJEME POSTUPNOSTI | Robert Tomić Zuber

Pauzu sam neku lupio. Božić je, pa Nova godina. Nekako… Zašto gnjaviti ljude s nekim mojim unutarnjim monologom? I onda se dogodio opet taj potres. Ovoga puta jači. U kraju koji se ionako godinama borio s neimaštinom. Šok. Šutnja. Što uopće reći? Da smo uplašeni? Da živimo neki PTSP? Pored svih onih koji su u Petrinji, Sisku, Glini, Majskim Poljanama toliko izgubili?

I učinilo mi se da je i svijet oko mene utihnuo u tom šoku. Čak i onaj dio vječno raspoloženih za oštru i vječno hrabru lamentaciju iz ugode svojih naslonjača, koji su uvijek odvažno spremni za rat za svoja uvjerenja – na društvenim mrežama.

Istovremeno je krenula vojska onih boljih ljudi od nas, bez da uvrijedim ikoga. I sebe ubrajam u te “nas”, da se odmah razumijemo. Mislim na ljude koji su se organizirali u trenu. Reagirali nagonski, bez previše razmišljanja. Kako pojedinci, tako i udruge, ali i veliki broja onih koji se smatraju dijelom sustava. U tom trenu nekako se ta razlika istopila. I mediji su odigrali svoju časnu ulogu; neki novinari satima su svjedočili teškim slikama i javnosti sve to donosili na male ekrane.

U takvom trenutku šutiš, skineš kapu, pomogneš ako možeš, ali zasigurno ne odmažeš. Ako malo te časti u sebi nosiš. Tužno i lijepo je bilo gledati tu Hrvatsku.
Ali, dani su prolazili. Prvotni šok je polako nestajao, kako su se novi potresi na Baniji nizali. I pomalo se počeo nazirati nesklad. Jer noći su dolazile, a nemali broj ljudi i dalje je bio pod šatorima, sklepanim izbama. Do nekih od njih nitko nije došao danima. Tek danima kasnije pojedinci su se do njih probijali.

I onda su počela su pitanja. Što je s robnim rezervama? Nakon deset dana od potresa, pitaju ljudi koji kuhaju više tisuća porcija dnevno (samo u novu godinu ušli su sa 7000 dnevno skuhanih obroka, danas dnevno prirede njih 15.000!) – kada će to netko preuzeti? Ljudi su to kojima je COVID oduzeo pravo na rad, i sigurno nisu bili u prilici pomoći umjesto sustava. Ali jesu.
Sustav? Još promišlja. Predstavnik Civilne zaštite garantira da kad preuzmu opskrbu hranom, zasigurno obroke neće dobivati oni koji to ne bi trebali?! Činilo se tom predstavniku da je to najvažnije što mora izgovoriti, uz prethodnu zbunjenost i nesigurnost kada će uopće sustav opskrbu hranom preuzeti na sebe. Volio bi upoznati tog nekog, koji je iz bilo kojeg djela Hrvatske krenuo put Petrinje, kako bi pojeo slasnu porciju koju su skuhali Chefovi Hrvatske. Istovremeno gledam saznanje kako je Hrvatska vojska u posjedu kuhinjskog modula koja može itekako pomoći. Kako stoji na stranicama MORH-a, modul se sastoji od dva kuhinjska bloka u kojima može biti pripremljeno 1.800 obroka dnevno, šatora za podjelu hrane, šatora za skladištenje hrane, tri šatora koji se spajaju u restoran u kojemu može objedovati 200 ljudi, četiri rashladna kontejnera te dva spremnika za vodu zapremine 11.000 litara, doznaje N1. MORH ne negira činjenicu da ima istu, i dodaje da će ju ustupiti onog trena kada se to od nje zatraži?! Pa zar nitko ovoj deset dana nije vidio u kojim uvjetima ti chefovi kuhaju? I nije imao potrebu javiti nekome, ali to već novoosnovani Stožer nije znao, hej ljudi imamo mi kuhinju? Radi se o MORH-u, Hrvatskoj vojsci koja je toliko pomogla sve ove dane na cijeloj Baniji, pa zar netko misli da i ovu kuhinju ne bi dala?!

Ovo je primjer samo nekih od nelogičnosti koje su otkrili mediji. Da nisu, ne bi se za njih znalo. Sustav odgovara oštro. Govori o demontiranju države, cijelog dakle državnog aparata samo propitkivanjem. Potom je veliki trud uložen u dokazivanju koliko je država učinila u ovih ne samo deset dana, već od izbijanja pandemije, zagrebačkog potresa do ovog novog. I nije to malo. Budimo pošteni, ne znam koja se Vlada kao ova suočila s ovoliko kriza odjednom od rata naovamo. I budimo dodatno iskreni, ne daje joj se uvijek olakotnih razloga da tu Vladu dodatno motiviramo, da joj kažemo idemo dalje, nema predaje. Čeka je se na zubu, stalno. Tjera u defenzivu.

Reći ćete to je njihov posao, zato su izabrani. Ako su nesposobni neka se maknu i pruže priliku nekome tko može. Samo, ima jedna stvar koju pritom zaboravljamo. Možda nenamjerno, ali ju zaboravljamo. Nitko nije lud da si poželi mandat s pandemijom i dva katastrofalna potresa. To olako isključujemo iz formule kritike. A nekako se čini da je ovo trenutak koji je iznad ideologija, politike. Kada si međusobno trebamo pomoći. Ne napadati, već probati ukazati bez dodatnih epiteta i osobne ocjene onih koji su trenutno to što jesu u sustavu. Za međusobno političko ili ideološko ratovanje imamo vremena. Ljudi na Baniji za takvo što vremena nemaju. Njima je potrebna ZAJEDNIČKA pomoć cijelog društva. Cijelog.

Upravo zato te iste tiskovne konferencije imale bi, rekao bih ozdravljajući karakter, kada se na njima ne bi iz defenzive kretalo u ofenzivu, rat sa svima koji propitkuju. Prvo medijima, a onda ostalim pojedincima, koji god oni bili. Blagotvorno bi bilo, kada bi se s poniznošću svako to obraćanje počelo zahvalom onima koji su odmah skočili u pomoć. Organizirali se u danima dok se sustav pokušavao posložiti. Kada bi se ta zahvala u svakom tom obraćanju, uporno ponavljala.

Tada bi i načelo postupnosti dobilo puni smisao. Rekao bih da bi jednako blagotvorno, da ne kažem katarzično, bilo bi čuti, elem, govor možda upravo ovakvog diskursa: „Dragi sugrađani, hvala vam! Bez vas ne bismo uspjeli. Ovo je toliko veliki i pomalo trom sustav, nismo mogli brže. I griješili smo, ali ne namjerno, trudili smo se kako smo znali i umjeli. No, zahvaljujući vama, dobili smo malo vremena. Kupili ste nam ga. I na tome smo vam zahvalni. Pozivamo vas da nastavimo sada zajedno dalje. Jer i taj sustav, sačinjen je od svih nas – zajedno ga plaćamo. Evo ovih 100 milijuna kuna – dali smo 100 milijuna vašeg novca koji ste u proračun uplatili. Ne iz svog džepa, već džepova svih nas. I vi ste i time dodatno pomogli. Nastavimo zajedno, tako ćemo sigurno uspjeti!“.

Ufff, kakav bi to govori bio! Kako bi odjeknuo! A nije da nam nije prijeko potreban u ovim teškim danima. Jer da, grešaka je bilo. Kao i sjajnih poteza. Ali od prebrojavanja jedni drugima, tko je što napravio, a što nije, tko je bio prvi, a tko je kasnio… Neće sve to pomoći dida Radi ili baki Stani na Baniji.

Oni nemaju ništa od tih naših malih intelektualnih retoričkih pobjeda na društvenim mrežama ili putem medija. Jer i dalje su, za razliku od nas, ispod svog vedra neba. Jer svi ostali – kada ugasimo sve te svoje tehničke spravice (koje oni, ruku na srce, nisu imali ni prije potresa, a kamoli danas), kamere, mikrofone, jako zadovoljni svojim retoričkim uzvratom – koji ti ljudi nemaju ni kako vidjeti, iako se preko njihovih leđa i zarad njihove dobrobiti raspravljamo – sve njih, za sada, ostavljamo tom sve oblačnijem nebu. A mi večer provodimo u toplini svojih domova.

Izuzev svih onih volontera i ljudi iz sustava koji danonoćno pomažu, nešto konkretno rade, u tom domu pod nebom svi ostali su samo povremeni i kratkoročni gosti. Koji imaju luksuz biti samo gost u njemu. Za razliku od njihovih banijskih domaćina. On je njihova svakodnevica.

Koju treba hitno mijenjati. U procesu koji će biti dug. U kojem kratkoročni interes javnosti nema mjesta. Tek smo na prvih sto metara, u dugom maratonu. A možemo istrčati samo zajedno. Ako se lanac raspadne ovako rano, ti ljudi ostat će opet sami. A to nisu zaslužili. Ionako su predugo svih ovih godina većinom bili sami.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom