Categories
Istaknuto | Highlights

OSOBNA TERAPIJA: Jedna adventska | Robert Tomić Zuber

Nekako nisam od tih predbožićnih, pa onda zapravo isključivo konzumerskih adventskih tjedana. Kuka se ovih dana, eto nema druženja uz silne kućice, uz skupo kuhano vino, delicije svakojakih od kobasica do hamburgera, također uz svo dužno poštovanje, precijenjenih i nedostupnih nemalom broju naših sugrađana. Nek se gospon ugostitelji ne ljute, cijenim njihov trud i mislim da su veliki gubitak podnijeli na svojim leđima u ovoj pandemiji. Ali kad nju zaboravimo i vratimo se normalnom normalnom, onaj stari vid Adventa postao je konzumeristički gotovo nepodnošljiv. No za to nisu krivi ugostitelji. Oni samo stvaraju ponudu. Da nema potražnje i zaborava što bi taj Advent zapravo trebao biti, ne bi bilo svog tog predbožićnog, pa kao nekog šarenog vašara. Da, vašara koji je to vrijeme pretvorilo u jedan od najlukrativnijih jednomjesečnih prodajnih punktova u godini. Toliko lukrativnih da je sam po sebi postao prodajni proizvod, na čemu se i neke BDP brojke u jednoj državi grade. O njemu brinu i ministri financija, i poduzetnici, i ministri turizma, direktori Turističkih zajednica i njima slični. Vrlo su brižni.

Na kraju krajeva, obzirom na žalopojke nisu jedini. Istovremeno jedna priča s kraja prošlog tjedna ne diže toliku brigu, bunt, ili pak barem onu croatian tragedy žalopojku. Pa iako na društvenim mrežama, ako ne onako za stvarno, uživo. No, dobro, mi jesmo postali nacija prije svega Facebook protestiranja, na to smo navikli pa nije ni za očekivati da se kod ove priče dogodi iznimka. A sama priča, pa majke mi, ne samo prava antiestablishment korona priča, nego stvarno prava iskonska, rasna adventska, predbožićna priča.
RTL je donio upravo takvu priču. Naime, dok se svi glasno posljednjih mjeseci busaju u prsa od sustava, Stožera do predstavnika zdravstvenih institucija, onih socijalnog rada o velikoj brizi za osobe starije dobi u ova pandemijska vremena, očuvati ih od virusa, sedamdesetčetverogodišnju nepokretnu staricu otpustili su iz jedne od zagrebačkih bolnica na skrb osamdesetogodišnjem suprugu, kojem nisu rekli da je zaražena korona virusom?!

Tu priču RTL-ova novinarka Ružica Đukić donosi nam kamerom usmjerenom prema prozoru stana gospodina Zdravka Polašeka, vrlo jednostavno. Omogućava nam uz njegovu privolu čuti suludi razgovor s tim istim sustavom. U kojem on objašnjava što se događa, koliko ona ima godina, kako je ona srčani bolesnik, dijabetičar. Da ni on nije u cvijetu mladosti, i da sam zbog godina i zdravstvenog stanja spada u rizičnu skupinu. I da se boji da se uz koronu, koju mu supruga može prenijeti, ne može kvalitetno za nju brinuti. Pritom i sam od korone može nastradati.

Sustav s druge strane telefona? Liječnici uporni da mu suprugu otpuste na kućnu njegu. S druge pak strane, nijedna njegovateljica ne želi brinuti o osobi oboljeloj od korone. Gospodin Polašek ostavljen u potpunosti sam. I ne samo to. Upozorili vrli članovi tog i takvog sustava s druge strane telefona, da se nije za zezati s ovakvom stvari. I da bi odbije li primiti, odnosno nastaviti u njihovom domu brinuti za nepokretnu ponavljam suprugu (posljedice nedavnog moždanog udara nema potrebe spominjati), mogao ući u zonu krivične odgovornosti?! Koje?! Po kojem zakonu?! Možda bi gospodin Polašek tako, boreći se za bolju skrb svoje nepokretne i COVID pozitivne supruge, a da pritom ne ugrozi samog sebe, odnosno svoj život (da ponovimo, ona ima 74 godine on 80. Rizična dakle, skupina. Nekom još nije jasno, s druge strane telefona?) mogao odgovarati po onom članku koji propisuje djelo namjernog širenja zarazne bolesti?!

Puno uskličnika i upitnika, zar ne? Čini se nemogućim? Pretjerivanjem? A vidite, tom samom i ostavljenom gospodinu Polašeku jučer je bila realnost. Ok, u ovoj priči sva sreća postoji i brižni sin Denis Polašek, ali ni on ne smije ući u stan pomoći ocu. Dakle, briga za njegovu suprugu gospođu Ankicu, i bojazan za sebe samog kako je to u priči gospodina Zdravka, u ovom društvu je posve moguća. Društvu sve veće samosti. U kojem se svi sve više brinu samo za sebe, i one eventualno najbliže. Dakle preko toga, nije uputno iskazivati preveliku solidarnost. Jer, sustav i u brizi za sebe samog, i one tvoje najbliže može kazniti. Zamisli što može učiniti ako moja briga krene onkraj brige samo za sebe?

Nije to jedini slučaj te vrste ovih mjeseci. Možemo se sjetiti priče s početka studenog, kada zbog proboja virusa u dom za starije osobe 83-godišnju gospođu šalju kući, njenoj kćeri. Ne čudi njeno brzo oboljenje od korone, smještanje u bolnicu. Pa onda otpuštanje kući, u trenu kad i njena kćer završi u bolnici zbog istog razloga. Starija gospođa biva poslana kući na brigu unuci, također COVID pozitivnoj. I tako u krug.

Uz tu svu brigu o starijim sugrađanima, stiže nam danas i vijest o čak 50 domova u kojima se te naše seniore „čuva“ u groznim uvjetima. Svaki peti dan u nas u ovoj godini, kako javlja Jutarnji list, otkrije se jedan ilegalni obiteljski dom. Na crno je bila smještena čak 1091 osoba. Ova priča u javnost se probila nakon tragedije doma u Andraševcima, u kojoj je u jednom takvom smještaju tijekom požara stradalo šestero naših starijih sugrađana. Revizija koju sam za Al Jazeeru Balkans snimao tada na tu temu, otkrila je još dva doma – jedan s prekobrojnim štićenicima, drugi s manipulativnim odnosom prema njima u svrhu pribavljanja njihovih nekretnitna, što je ponosni vlasnik čak priznao ne videći nikakav problem u tome. Inspekcije su izašle na teren, štono se kaže. I ništa se od tada nije promijenilo. A čini se da i neće. Jer, eto i nakon što su otkriveni ilegalni obiteljski domovi, i nakon zabrane njihova rada – štićenici ostaju živjeti u zatvorenim domovima, jer nemaju gdje?!? Nemaju gdje… Nemaju gdje….

Samost. Mislim da sam izmislio možda tu riječ. Ali nekako mi paše uz ova dva primjera. To je meni stres ovog Adventa. Ne kućice, kuhano vino, svjetlosne điđe po trgovima, kobasice i fuliranje uz fritule i podosta alkohola. Ta slika razdraganosti međusobne pretjerane ljubavi i empatije, kao neke “must have” maske koja se stavlja tih četiri tjedna pred Božić i Novu godinu ionako je krhka slika koju je u godinu dana kao porculansku posudu razbio jedan nevidljivi virus. Moglo bi se reći, koliko god smo se navikli na maske koje moramo nositi posljednjih mjeseci, jedna druga maska – ona našeg društva, punog empatije, solidarnosti, brige jednih za druge, čini se pada svakim danom sve više.

I ako me netko pita stvara li mi tjeskobu ovaj otužni Advent, rekao bi ne. Tjeskobu mi stvara ta izmišljena riječ samost. I ljudi koji nisu već jučer, ako su vidjeli priču i muku gospodina Polašeka, pa iako i samo virtualno na društvenim mrežama kriknuli – niste sami gospodine Polašek! Pomoći ćemo vam. Mi ćemo zvati sve te silne predstavnike sustava!

Naravno da takvog nečega neće biti ni nakon ovog teksta. I doista učinit će vam se ton njegov pomalo mizantropski. Ali vjerujte mi nije. Ja vjerujem zapravo u ljude. I da će sve ovo s virusom proći. Samo, ipak valja se u to nešto kvalitetno ljudski, s vremena na vrijeme podsjetiti. Pa ako nas sve ovo zdrma u tom smjeru, neke koristi i od te vražje boleštine.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom