Categories
Istaknuto | Highlights

OSOBNA TERAPIJA: PREPIRKA U TROJE, ČETVERO… | Robert Tomić Zuber

Nije ovo bio veseo i optimističan tjedan. Brojke oboljelih od te nesretne boleštine svakodnevno rastu. 3000 ništa nam neobično više nije čuti… Saživjeli smo s njima.

A nekada je i 100 bila brojka koja nam je utjerivala strah u kosti. A danas… Danas imamo različite stavove o životu s njom, kako nam paše, rekao bih. Onaj Drugi ja, u prikrajku ima potrebu cinično dodati – «Kako si fin i pristojan. Ne spominješ ono što te zapravo muči, jer eto, fino odgojeno dijete patrijarhalnih temelja koje dobro zna što se smije, a što ne smije reći, ne može si tek tako dopustiti da blene što mu je na umu.” .

Onaj Treći brani me, baca argumente o tome da onaj prvotni ja jednostavno zna gdje je granica. Četvrti pita “Koja granica?” Granica poštivanja nečije patnje, odgovaram. Drugi spremno pita: “Je li ta granica tuđe zdravlje? Ako jest je li ona jača od nečijeg sjećanja, očuvanja tog sjećanja ubijenih i nestalih?”.

Vukovar je naravno naša tema. I ono što on simoblizira, svu patnju kroz koju su ti ljudi prošli, sav bol koji još uvijek nije nestao. I koji će teško nestati dok velik broj njih ne zna gdje su im nestali članovi obitelji završili. Dok im taj grob ne pronađu, na kojem im barem neki cvijet i svijeću mogu u spomen položiti. Ali i ono što je rizično u ovogodišnjem obilježavanju, zbog „novog normalnog” toliko spominjanog ovih dana, koje svi navodno zajedno živimo.

Treći staje u moju obranu, dodaje kako ne možemo narediti nikome da, eto, prigodno na bol i nestale ove godine zaboravi. I takvo što nitko nema pravo oduzeti, pravo na tu bol, na spomen. Drugi se složi, ali protupitanjem nastavlja: „Zar se nije moglo sve to u ovom kontekstu obilježiti uz manje rizika? 500 ljudi je određeno da ove godine može doći na obilježavanje. Došlo ih je 10.000.

Dva dana kasnije, javna okupljana su svedena na 25 osoba. Nije li to stvaranje dvostrukih kriterija? I kakva je poruka poslana svima koji bi morali shvatiti ozbiljnost situacije i apele izmorenih liječnika, kada se u određene svrhe sve to može tumačiti i drugačije. Bilo da je to za svetkovine Za Križem, parlamentarne izbore ili tužnu obljetniceu pada Grada.

Četvrti oštro klimajući glavom podupire Drugog, dok Treći sada sliježući ramenima posustaje u pronalaženju protuargumenata. I doista, i sam pomislim imam li ja nekakav protuargument? Nemam, iako osjećam sve ono što taj Grad i to sjećanje tih dana donosi pa budi potrebu da se, korak po korak, u tu kolonu stane.  

Grad koji je ubila jedna netolerancija. Mržnja. Ubijan je tjednima, sve do dva dana nakon Međunarodnog dana koji obilježava i slavi toleranciju u cijelom svijetu.

Treće desetljeće nakon tog ubojstva Grada, u čast i za istu vrst ljubavi prema ljudskom – dakle upravo toj toleranciji – Zagrebu je grafički dizajner s newyorškom adresom Mirko Ilić, podario izložbu koja njeguje tu ljudsku protuvrijednost naspram mraka. I opet se pronašao onaj koji je iz tog mraka odlučio izaći. Pokušao poništiti svjetlost. Znakovljem. Ponosno ispisani, grafiti koji će ga učiniti herojem. Istog tog mraka koji je poništio jedan Grad, a na čiji se spomen taj nepoznati „hrabri“ netko zasigurno busa u prsa kao svoju najveću svetinju.

Teško je Iliću bilo objasniti zašto želim s nijm razgovarati javno u Ricochetu, emisiji koju vodim s Topssyem. Što da ikome on objašnjava nakon svega, treba li se on ikome opravdavati?

Ipak, čini se da ga je ponukala jedna druga vrlina koja mi se vrlo jasnom učnila kad je on u pitanju. Social awerness, te dvije riječi mogle bi biti njegov sadašnji svakodnevni pogon. Društvena svijest, ili osviještenost kako bi mi rekli, nešto je što  je kao pojam gotovo arhaizam u našoj svakodnevnici. Pogled na onog Drugog, Drugačijeg. Na njegovu perspektivu. Budući da živimo život u kojem smo centar samo Mi, naše Jastvo. Nitko drugi. Zaboravljajući kako već pored prve druge individue do nas, mi jesmo, instantno postajemo onaj Drugi. Jer nema i ne postoji Istost sviju.

Ne znam je li ga to ponukalo na pristanak za razgovor, no ono što je iz njega proizašlo zasigurno nije bila gorčina. Ni najmanje. Već, zabrinutost. Tuga rekao bih. Jer kako drugačije tumačiti ono što je na kraju na naša pitanja i molbu za komentarom vandalizma nad izložbom odgovorio?

„S kojim pravom netko to dođe uništiti? Povrh toga pojavljuje se i ta mržnja. Znači, imate izložbu tolerancije na koju netko napiše riječ ‘smrt’. Ta osoba nekome želi smrt. To je jako velika riječ. To je tako dramatično, a imam osjećaj da o tome ljudi ni ne razmišljaju. Željeti nečiju smrt! Pa koliko godina ta osoba ima, što ta osoba zna o životu i smrti? – upitao se Ilić u toj emisiji.

Željeti nečiju smrt…

Da, težak  i zapravo odista tužan tjedan. Kako god to okrenete, racionalizirate, sa svim vašima unutar sebe skupno raspravite, argumentirate… Ostaje samo ono tužno ovog tjedna… A novi tek dolazi…

Čuvajte se u njemu, čuvajte one oko sebe. Pa makar i iz sebičnosti, da ne ostanete sami. Jer što ćemo u danima koji dolaze, ako se okrenemo oko sebe – a tamo ne nađemo nikoga?

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom