Categories
Istaknuto | Highlights

OSOBNA TERAPIJA: PRAZNINA OKO NAS | Robert Tomić Zuber

Priznajem, nisam očekivao toliko reakcija na nešto što bi mogao nazvati svojim prvim iskustvom, s nečim što se možda može nazvati kolumna. Iz istih razloga koje sam u toj prvoj osobnoj terapiji napisao. Jer se radi o prostoru u kojem s dvije noge nikada nisam posve zakoračio. A onda, nakon što sam je iz sebe izbacio na „papir“ što se bijeli na mom praznom kompjuterskom ekranu, doista smo se ja i onih mojih ostalih nekoliko JA osjetili uistinu – dobro. Terapija je čini se imala nekog smisla, barem osobnog. Po nekim javljanjima, čak i onkraj samog osobnog.

Što mi je otkrilo koliko zapravo tišti ljude sama svakodnevnica, koju smo prisiljeni živjeti u nekim posve ludim okolnostima. „Hvala na iznošenju vlastitog dijaloga sa vas nekoliko Roberta. Prepoznajem moje promišljanje, moje osobne borbe mene i sebe. I dalje bez konkretnog odgovora jer ga nema, a možda nije ni potreban. Možda probudi empatiju kod nekoga, možda još netko porazgovara sa svojih nekoliko ja…“, napisala mi je Andrea među ostalim dragim ljudima koji su se neočekivano javili nakon objave prve Osobne terapije. Čini se da ja i moji JA nismo usamljeni slučaj.

A o tome nemiru i strahu od samih sebe posve neočekivano govorio je Topssyu i meni  dr. Miroslav Radman, prekjučer u emisiji Ricochet. „Ne bi bilo dobro kada bi nas ovo sve što prolazimo odvelo isključivo prema strahu“, dobronamjerno je izrekao i nama, i našim gledateljima. I doista, bio je u pravu. Samo teško je pronaći formulu kako se ne prepustiti osjećaju straha, koji nas je okružio sa svih strana. Bilo da se radi onom od bolesti, ili ako smo njoj uspjeli izmaći, onom egzistencijalnom.

Gledam meni blisko djelovanje ovog tjedna, ono kolega sa Zagreb Film Festivala. U posve nemogućim uvjetima Festival ipak rade. U tom digitalnom obliku. A publika im se ne da, nije ih ni u ovim uvjetima napustila. Tada se taj trud, pa i strah posve isplati. Na njemu se valja nakloniti, i nadati se da se takva verzija Festivala neće više nikada ponoviti.

S druge pak strane, ovog istog tjedna slušam priče onih koji su se morali predati. Barem privremeno. Zatvoriti svoje tvrtke, dati otkaze, neki od njih dobiti otkaze. I sa tim osjećajem krenu svojim obiteljima. S pitanjem što sutra. Nećete čuti njihove priče u headlinesima mainstream medija, rijetko će se naći na naslovnicama tiskovina. Osim ako njihov slučaj nije nekako frapantniji, šokantniji od onih drugih. Pa će omogućiti dodatni klik.

Nakon deset godina, čitat ćete vijest i analize jednog procesa koji traje gotovo deset godina. O presudi jednom premijeru, njegovim suradnicima i stranci. Vijest koja je trebala biti aktualna, s razlogom, prije toliko godina. Danas, većina na nju odmahuje rukom. Koga to zanima, letargično će i one vanjske, i one unutarnje osobnosti s kojima ste svakodnevno u dijalogu.

Jer taj svijet, politike koja se opetovano bavi sobom, kao da živi neku paralelnu virutalnu dimenziju. U kojoj nema previše prostora za te osobne priče, osobne sudbine. Jednostavno sav prostor zanimanja preuzimaju razne strategije za godine toliko daleke od današnjice. I ponovno zamorno prepucavanje oko njih. Kako bi se spretno pobjeglo od te svakodnevnice u kojoj, čini se, nitko ne vidi rješenje.

Nije ovo nikakav J’accuse sa strane mene i mojih unutarnjih sugovornika, više promatrački stav. Jer rijetko nam kao individuama daju mogućnost da budemo sudionici, sukreatori bilo čega ovih dana u nas. Jedino što nam se preporuča je čuvajte se svega, samodisciplinirajte se. Dok nas istovremeno začuđuju dvojbenim posve različitim, da ne kažem oprečnim odlukama. Za one orwellovski jednakije od nas ostalih, vjerojatno važnijih izuzetaka koji se uvijek pronađu u svakoj nesreći.

Bjelovar je od danas ušao u dvotjedne strože mjere. U tom odnosu jednakih, želimo im da iz njih brzo izađu. I da se normalnom skoro vrate. U kojem ćemo se moći lišiti straha. Što nije lako, kada vam je sve veći broj onih koje znate koji su oboljeli ili pak završili u bolnici. Ipak, velik je broj onih koji se neće lako predati. Unatoč svemu…

I taj krug malih ljudi, kako ih naziva i slavi jedna glazbena uspješnica usred korona pandemije, vjerojatno nas sve odlučno drži iznad vode. I zato, čitamo se i idućeg tjedna, s glavom iznad te vode.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #spaceoffreedom