Categories
Istaknuto | Highlights

OSOBNA TERAPIJA: VOL. 1 | Robert Tomić Zuber

“Riječi nisu moje igračke.”, mogla bi biti parafraza jednog stiha kada je u pitanju nastajanje ove kolumne. Slika i ton alat su kojim sam se služio u ovo nešto prošle karijere. Alat za kojim sam posezao onda kada nisam u postojećem okviru mogao reći ono što me, prije svega, tištilo. Ili je tištilo moju okolinu, društvo, protagoniste koje sam pratio.

No, kako sve više koračamo ovim “novo normalnim” vremenom, sve manje svatko od nas koristi ili radi ono što je svakodnevno godinama radio, kako se izražavao ako je bio od onih koji se bave kreativnim poslovima.

Jednostavno, zaustavilo nas je to “novo”. Na više načina. Pa je tako i kod mene stvorilo svojevrsnu zonu tjeskobe. Tjeskobu neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti, kao neki PTSP koji ne znate definirati. “Novo normalno” stvorilo je još jednu dodatnu stigmu, stigmu odlaska u ordinaciju, gdje te strah biti u nekoj zatvorenoj prostoriji, pa makar i ležao i pričao za svoje dobro. A kod psihijatra ili psihologa više nije da nije uputno odlaziti. I tako krenete, sam sa sobom, u neku osobnu terapiju.

Više sam puta sebi i drugima govorio kako nas u meni ima više. Pričamo svako jutro, popodne ili pred san. Dijalog je to konstantan, nerijetko i disonantan, dakle bez nekog posebnog slaganja. Ne znam kako je s vama, ali da, često se uhvatim kako pričam s onim drugim u sebi, pa i trećim i četvrtim. Vjerojatno sada dok čitate ima vas koji pomišljate – Eto ga, znao sam, taj Zuber ipak nije normalan.

Čestitam, u tom smislu, bili ste u pravu. Iako, u eri “novog normalnog” nisam više siguran što je to definicija normalnog, i koliko zapravo nas/vas u današnjem društvu potpada pod definiciju tog i takvog normalnog današnjice?

Ne mislim pritom na pandemiju, virus ili njegovo širenje. Nemam dovoljno epidemiološkog znanja da bih o tome javno iznosio sud. Pitan sam jednom prilikom da ga javno iznesem, odgovorio sam kako takvo što smatram neodgovornim budući da potrebnog znanja za takvu javnu izjavu nemam. I dalje sam istog mišljenja. No, to ne znači da sam “cijepljen” od svakodnevice koju je ova pandemija prouzročila. Neizvjesnosti koju je stvorila. Svakodnevice u kojoj je sve obrnuto.

Možda bi bilo uputno začiniti ovaj prvi kolumnistički obračun samoga sa sobom nekim Trumpom ili Bidenom, klubom u Slavonskoj, ratom dvaju političkih brda. No, mislim da i za te teme ima meritornijih, pametnijih i učenijih od mene, koji o tome pišu i pisat će u danima koji dolaze.

Mene brine nešto posve drugo. Recimo, jučerašnja naslovnica Jutarnjeg lista, u kojem čitam dramatični apel sutkinje Nevenke Baran, majke dvoje stopostotnih invalida, koja je pismeno poslala apel u ime svih nemoćnih. Moli da se prekine s apsurdima zbog korone. Njenoj nepokretnoj djeci više ne smiju doći terapeuti, jer je njen muž dobio temperaturu. Da se odmah razumijemo, otklanjam onu mogućnost pripisanog patetičnog altruizma u ovim retcima. Moja briga je posve suprotna. Rekao bih čak i sebična.

Govorim o onoj dozi sebičnosti koju bi preporučio svakom od nas. U kojoj je briga za drugog zapravo briga za sebe. Jer, zamislite da se upravo ovo što govori odlučna sutkinja dogodi nama, nekom od naše obitelji? U društvu koje svakodnevno kroči prema tom, sada već podosta od mene spominjanom “novom normalnom” u kojem, osim pandemije, više ništa neće biti bitno? U kojem moždani udar postaje tek vaša isključiva briga. Ne i zdravstvenog sustava.

U kojem je infarkt, Parkinsova bolest, Alzheimer, bilo koja onkološka bolest, razlog da kažete – ah, dobro je, nije Korona? Zašto? Jer se sve ove bolesti događaju samo “nekom drugom”, ne i onom pored njega, odnosno ne nama? Dok je COVID prijenosan, pa se može dogoditi i nama? Od početka pandemije preminulo je oko 7 000 onkoloških bolesnika. Istovremeno oko 700-tinjak je osoba preminulo od COVID-a. Odmah naglašavam, svaki je život važan, svaki je gubitak važan. Ne mislim da ima važnih i važnijih.

No, kada COVID pobjeđuje? Isključivo kada se širi? Ili je potpuno pobijedio onda kada i “proširi“ život, koji je zbog njega zapravo zaustavljen?

Kada sve mora stati? A ako mora stati, rješavamo li posljedice? Što na to kažu svi oni koji gube posao, egzistenciju, koji ne znaju kako će kruh staviti na stol sebi, svojim obiteljima, svojoj djeci? Ako zaustavimo u potpunosti taj život, kako u njemu preživijeti? I je li u toj verziji života prevladava maksima – brini se isključivo sam za sebe i svoje bližnje, sam si. Onako kako su sami bračni par Baran sa svoje dvoje djece stopostotnih invalida.

Živjeti odgovorno, paziti na sebe i druge oko sebe kada je u pitanju COVID – apsolutno je, rekao bih, obavezno. Ali možda postoji put da se ovaj postulat ostvari, a da pritom taj život ipak posve ne zaustavimo? Ili je već za to kasno?

Eto o tome pričamo ja i ja, a bome i ja i ja. Skupimo se nas četvero, petoro u meni samom, pa tu osobnu terapiju provodimo u novim okolnostima. Video i zvuk nisu mi bili dovoljni da negdje filter tih razgovora proguram. A papir istrpi svašta, pa mi se učinilo da može i ovih nekoliko redaka.

Do sljedeće prilike.