Skip to content

“Ovo vrijeme sada”, Semezdin Mehmedinović | Književna preporuka

Maleni događaji, treptaji sjećanja i smiraj sadašnjeg trenutka, fragmenti prijateljevanja, Sarajevo kao izbor, kao mjesto početka i mjesto povratka, grad kao čvrsta i nestabilna točka, sve su to tkanja oko kojega se množe priče, oko kojega se iznova rađa jezik u prozama Semezdina Mehmedinovića. Bilo da se radi o susretu s Márquezom u baru u Washingtonu ili o ženi koja donosi ogledalo kao svoj eksponat za neobičnu izložbu u kultnom prijeratnom sarajevskom kafiću, svaka epizoda uvijek je duboko intimna, promišljena, zaokružena, a istodobno nedovršena kakav je i život sam.

Rekreiranje razglednica za Aleša, gledanje nogometne utakmice, kava u ugodnom društvu, igranje partije šaha u muzeju književnosti, užitak u pogledu na hercegovačko nebo, selidba knjiga s kraja na kraj Sjedinjenih Država, sve su to priče koje tvore Ovo vrijeme sada – vrijeme prošlo, sadašnje, buduće. Ovo vrijeme sada vrijeme je koje izabiremo da bismo doživjeli sebe same, da bismo osjetili vlastitu intimu, da bismo otkrili duboko skrivene iskrice koje nas čine čovjekom. Ovo vrijeme sada knjiga je potrage, sjećanja i osjećaja, knjiga u kojoj se vrhunska proza i poezija spajaju u neodvojivo jedno.


“Bilo je to važno prvo iskustvo. Dogodilo se prije više od četrdeset godina.

Ona je imala savršeni glatki trbuh, dvije male šiljaste sise i duge noge preplanule tog ljeta na Mljetu, odakle se vratila dan ranije. U sobi, uz madrac na golom parketu bila je knjiga Divlja misao (autor Claude Lévi-Strauss) i na njoj jedna neprirodno velika kutija šibica. Nikada ranije nisam vidio tako velike šibice. A na zidu je bila fotografija nekog sijedog čovjeka.

Pitao sam: “Ko ti je ovo?”

A ona je rekla: “To je Warhol!”

Po tome kako je izgovorila njegovo ime, znao sam da joj je on bitniji od mene.

Bio sam dječak. Bila je starija, imala je neka važna znanja o ljubavi. Drhtao sam dok me je otkopčavala i šaptala kao da umiruje uplašenu životinju. Kad je sve prošlo, smijala se i kažiprstom je pokazala na veliki magnetofon na podu:

“Sve sam snimila”, rekla je. “Hoćeš da čuješ?”

“Hoću.

Premotala je kratko traku unazad, i ja sam čuo svoj nervozni glas, bio sam brbljiv na snimku i govorio gluposti. Ali kad smo preslušali sve, pitao sam: “Mogu li čuti još jednom?” Ona je vratila snimak unazad, više nego što je trebalo, jer kad se traka opet zavrtjela unaprijed, čuo se nepoznati muški bariton koji govori grdne prostakluke. U žurbi je isključila magnetofon, potom je nastupila tišina i jedno drugome nismo gledali u oči.

Bilo je to važno prvo iskustvo. Zauvijek ću upamtiti luk njenog golog tijela koje se izvilo preko mene da vrhom kažiprsta pritisne dugme “stop” na magnetofonu. A taj bariton s trake, koji je svojom odraslošću ispunio sobu, povezao sam s mladim sijedim čovjekom s fotografije na zidu. Nakon što mi je ona pomogla da velikom šibicom zapalim cigaretu, gledao sam u njegovo blijedo lice na slici, i onda ojađen pitao:

“Šta si našla u njemu?”

– Iz knjige Semezdina Mehmedinovića Ovo vrijeme sada.

#prostorslobode

Foto: Fraktura