Skip to content

OPEN CALL ┃ 12th ORGAN VIDA: No tears left to cry

Novo izdanje međunarodnog festivala Organ Vida posvećeno je temi osjećaja kojoj se želi pristupiti promatrajući različite manifestacije osjećanja u suvremenom društvu. 

Vrijeme u kojem živimo obilježeno je sve izraženijom neizvjesnošću i nesigurnošću, a posljedično i kolektivnim oscilacijama između afektivnih ekstrema – očaja i ekstaze, duboke tjeskobe i lakoumne euforije, potrebe za kontrolom i smislom ili prepuštanjem kaosu i prihvaćanjem besmisla. Nedostatak kontrole nad vlastitim životom izaziva neprestanu uznemirenost, zbunjenost ili odsutnost – stanje koje teoretičarka afekta Sianne Ngai naziva afektivnom dezorijentacijom – nejasan intenzitet koji percipiramo osjetilno i uzaludno pokušavamo precizirati, verbalizirati, smjestiti u poznate okvire ili povezati s prijašnjim iskustvima, strukturirati. Zato izmišljamo alate i/ili diskurse o organiziranju kao što su gejmifikacija, samobrendiranje, mikromenadžment kroz koje upravljamo različitim sferama svakodnevnog života: slobodnim vremenom, bijesom, koncentracijom itd. Iz istih razloga nostalgično idealiziramo prividno jednostavnija, autentičnija vremena, iskušavamo nove oblike duhovnosti kao što su astrologija ili tarot ili pak bježimo u metaverzum. No, privremena ugoda ili utjeha nas imobilizira, zbog nje ne percipiramo ograničenost vlastite percepcije, odnosno nemogućnost djelovanja mimo zadanih obrazaca ponašanja. Okviri nam daju iluziju reda i kontrole. To su sve, kako ističe teoretičar A.T. Kingsmith, samo privremena rješenja jer tjeskoba nije subjektivno pitanje ili odgovornost pojedinca_ke. Ako smo tjeskobni_e, tjeskobni_e smo kolektivno.

Upravo je subjektivna dimenzija osjećanja dugo dokidala opravdanost osjećaja kao objekta vrijednog analize, no afirmacija teorije afekta u akademskom kontekstu svojedobno je rezultirala pojačanim interesom za društvene aspekte osjećanja. Raspad niza naizgled stabilnih društvenih struktura kojem u zadnje vrijeme svjedočimo, reaktualizirao je ovu perspektivu i popularizirao, odnosno izazvao pojavu novih afektivnih perspektiva i u umjetničkom kontekstu. Njih želimo vidjeti na 12. festivalu Organ Vida.

Zanimaju nas umjetnički projekti koji istražuju ružne, nekatarzične osjećaje koji dominiraju suvremenošću. Tjeskobu, paranoju, iritaciju, zamor, apatiju… osjećaje koji su obilježeni tupošću i trajanjem, koji ne izazivaju ni satisfakciju ni olakšanje (usp. Ngai, 2007). Mogu li se apatično nezadovoljstvo i frustracija transformirati u vizualnu kritiku stvarnosti? 

Interesiraju nas i radovi koji mapiraju i reflektiraju nove osjećaje koji nastaju kao posljedica uronjenosti u metaverzum. Kako virtualni obrasci ponašanja poput seenanja, ghostanja, stalkanja, lajkanja, svajpanja i sl. transformiraju (međuljudske) odnose? Kako generiraju nove, neuhvatljive spektre osjećanja? Koji su to novi osjećaji?

Fokusiramo se i na radove koji promatraju osjećaje suprotstavljene tjeskobnoj kapitalističkoj stvarnosti. Čak i ako su osjećaji iscrpljenosti, ravnodušnosti ili razočaranja naturalizirani, to ne znači da su prirodni ili nepromjenjivi. Usredotočenost na afekte i osjećaje vidimo kao poticaj na stvaranje afektivnih alternativa, istraživanje i/ili zamišljanje drugačijih afektivnih dimenzija dis/u/topije, imaginacije i fantazije.

Zanimaju nas pritom inovativni fotografski i video formati, ali i umjetnički radovi iz različitih sfera vizualnih umjetnosti koji polaze od slike, ali ju istovremeno relativiziraju i/ili proširuju, iskoračuju u prostor ili prelaze u pokret: prostorne instalacije, izvedbe i dr.

Prijaviti se možete putem platforme Picter do 6. ožujka.

Više informacija dostupno je ovdje.

Literatura:

  • Ahmed, Sara. 2020. Kulturna politika emocija. Fraktura.
  • Ngai, Sianne. 2007. Ugly Feelings. Harvard University Press.
  • Kingsman, A.T. 2018. “We the Affectariat: Activism and Boredom In Anxious Capitalism”. U: Rhizomes: Cultural Studies in Emerging. Br. 34. Web.

#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom

Foto: Organ vida